ISTAMBUL, Stambol, Stambul, Stanbol, Carigrad

sl1

Karta Istambula, 1573.

sl1

Istorijski nazivi

Byzantion, Constantinopolis

Etimologija

[Krajem XIV v. potvrđen je izgovor Istimboli (J. Schiltberger), nasuprot jermenskoj varijanti Stampol koja je preovlađivala u XII v. U vreme seldžučkih sultana Anadolije i prvih Osmanlija, u opticaju su bila imena Istinbol, Istanbol ili Istanbul, аli je današnje ime Istanbul ozvaničeno tek 1930. Carigradski Grci su u XVI v. izgovarali ime kao Stimboli (što dolazi od gr. είς τήν πόλιν – u grad, u gradu), a Turci kao Stambol. U jednom trenutku načinjen je politički pokušaj da se ime grada izmeni u Islam-bol (‛gde vlada islam’), ali nije imao uspeha. Jedno vreme u službenoj upotrebi, pa i na novcu, javljao se i oblik Ku(n)stantiniyya kome su bili privrženi naročito učeni ljudi. Antičko ime Byzantion (tračkog porekla) takođe se još neko vreme zadržalo u otomanskim tekstovima kao prethodno ime za grad, i to u raznim arapskim i persijskim oblicima: Byzantia, Byzandia, Buzantiye, Puzanta, Buzantis.]

Atribucija

Stambol

Stambul Stanbol Carigrad

Geografski položaj

41° N, 28° 58’ E   
Grad u Turskoj. Najveći grad i luka u zemlji, na južnom ulazu u moreuz Bosfor iz Mramornog mora, pretežno na evropskoj strani. Njegov položaj je značajan zato što spaja Evropu i Aziju (Balkansko poluostrvo – Mala Azija – Crno more).

Istorijat

Oko 660. pre n.e. Grci iz Megare su osnovali koloniju na mestu tračkog grada Bizasa koji se nalazio na poluostrvu između Bosfora, Mramornog mora i Zlatnog roga. Tu su koloniju nazvali Bizantion (Bizant, odnosno Vizantion/Vizant po istočnom izgovoru). Oko 513. pre n.e. grad Vizant osvajaju Persijanci. Od njih ga 477. pre n.e. otima spartanski regent Pausanija na čelu grčke savezničke flote. Do 405. pre n.e. Vizant je član prvog atinskog saveza, a od 378. do 355. pre n.e. drugog. Makedonski kralj Filip II opsedao ga je nekoliko puta, a njegovog sina, Aleksandra III Makedonskog, Vizant je priznao za kralja. Posle njegove smrti uspeo je da ostane neutralan i da dobije samostalnost. Trgovina se u njemu jako razvila, a od 279. do 220. pre n.e. plaćao je danak Keltima.
Vizant je učestvovao u rimsko-makedonskim ratovima na strani Rima i za nagradu je uključen u Rimsku imperiju kao slobodan grad. Tokom borbi za prevlast 193–196. staje na pogrešnu stranu pa ga je pobednik Septimije Sever opseo, osvojio i razorio. Caru Konstantinu I Velikom predao se 323. Ubrzo je proglašen novom prestonicom Rimske imperije i dobio je ime Konstantinopolj (Constantinopolis). Nova prestonica je u malo vremena postala važno trgovačko i saobraćajno središte, a po broju stanovnika premašila je Rim.
U IV i V v. napadali su ga Huni, Sarmati, Alani, Avari i Bugari. U to vreme ojačana je gradska odbrana, pa je Konstantinopolj postao najveća i najjača tvrđava u poznatom svetu, što je i ostao do pojave artiljerije. Imao je 500 kula i 36 gradskih kapija. Od VII do IX v. napadali su ga Arabljani, Persijanci, Jermeni, Đurđijanci, Sloveni. U XIII v. osvojili su ga i opljačkali krstaši četvrtog pohoda 1203. i 1204. Ovaj pad Konstantinopolja značio je istovremeno i prvu propast Vizantije. Na njenim ruševinama stvoreno je Latinsko carstvo, ali je ono trajalo samo do 1261. kad na vlast dolazi vizantijska dinastija Paleologa.
Invazija Turaka Osmanlija svela je polako Vizantiju samo na Konstantinopolj koji se našao usred njihovih poseda. Osvojio ga je Mehmed II Osvajač od cara Konstantina Dragaša 29. maja 1453. i iste godine ga proglasio prestonicom Osmanskog carstva. Kada je 1455. pravljen popis zatečenog stanja posle rušenja i pljačke grada, zabeleženo je da su u njemu nađene 22 mahale i 918 kuća, od kojih je 290 bilo u ruševinama ili napušteno. Od 26 popisanih manastira, samo su u jednom još uvek bili Grci.
Prva velika džamija u Istambulu dobijena je adaptacijom Sv. Sofije. Za njom su sledile i druge sakralne vizantijske građevine: crkva sv. Pantokratora (Zejrek džamija), crkve sv. Pavla i sv. Dominika (Galata džamija), crkva sv. Spasa (Eski Imaret Medžid na Silimvriji). U daljoj rekonstrukciji i izgradnji Istambula, Aja Sofija je služila kao polazna tačka za sve vrste prostornog planiranja i podele: na mahale, vakufe, nahije, i tako dalje. U XV i početkom XVI v. ispražnjeni grad je popunjavan planskim doseljavanjem stanovništva iz raznih delova carevine, a potom i iz novoosvojenih krajeva. U tu kategoriju spadali su i Jevreji koji su 1492. i kasnije bili proterani iz Španije, Portugala i južne Italije. Posle pada Beograda 1521. zarobljeni hrišćani i Jevreji naseljeni su u mahali koja je po njima i nazvana Belghrad Kapisi (umesto ranijeg Samatya Kapisi), kasnije Beograd mala (Belghrad mahallesi). U istom duhu prihvaćeni su i proterani španski Mavri (koji se u otomanskim dokumentima javljaju kao andaluski). Oni su se naselili u okolini crkava sv. Pavla i sv. Dominika i – sa razumljivih razloga – širili po Carigradu izrazito antihrišćansko raspoloženje. Iako su ovakvom politikom uništavani ili ometani manji gradovi u carstvu, ona ipak nije menjana jer je glavni cilj bio stvoriti od Istambula prestonicu ne samo imperije već i celog sveta, a naročito centar svetske trgovine. Međutim, u XVI v. Istambul (i drugi osmanski gradovi, ali Istambul najviše) počinje da se suočava sa problemom prenaseljenosti. Migraciju selo–grad pokretao je bezbedniji i lakši život u prestonici i oslobađanje od dve vrste poreza koji su naročito pogađali najsiromašniji sloj. Negativne posledice te migracije bile su: 1) nedostatak vode koji je automatski doveo do povećanja troškova života; 2) otežana policijska kontrola i narušena bezbednost, te usled toga povećanje kriminala (pljački, krađa i ubistava), a u sprezi sa prvom tačkom i učestali požari; 3) osiromašenje gradskog budžeta koji se punio oporezivanjem seljaka i provincije: kad je stanovništvo prešlo u grad, broj poreskih obveznika se drastično smanjio. Da bi se to sprečilo, vlasti su povremeno donosile nepopularne mere progona samaca (ljudi bez porodice). Tako su u XVIII v. iz Istambula oterane 4.000 Albanaca skitnica koji su podigli bunu 1730.
Od epidemija, koje su bile gotovo jednako česte kao i požari, Istambul su napadale kuga, kolera i velike boginje. Tokom epidemije kuge 1466. svakog dana je umiralo po 600 ljudi. Velike epidemije izbijale su i kasnije (1511, 1526, 1561, 1584, 1586, 1599, 1625, 1648, 1653, 1673, 1792, 1812, 1837, 1865. – pri čemu ovde nisu nabrojane sve). Konačan zbir umrlih tokom epidemije 1812. bio je 150.000 ljudi po jednom, a 200.000 i 300.000 ljudi po drugim izvorima. Tokom 1837. zbrisana je bila jedna dvadesetina ukupnog stanovništva. Sledeće godine uveden je obavezni karantin, ali on nije imao nikakvog efekta.
Ova viševekovna crna hronika uvela je Istambul i u poslovicu („Tako me čuma carigradska ne omela!”). Sve to zajedno učinilo je da u XVIII v. Istambul definitivno izgubi raniji značaj kao trgovački centar. Primena strogih engleskih pravila za karantin izazvala je skretanje trgovačke rute ka Leghornu. Najzad, posle Prvog svetskog rata grad gubi i ulogu prestonice koja se premešta u Ankaru, ali je od toga još teži udarac za Istambul bio pad ruskog crnomorskog izvoza uslovljen Oktobarskom revolucijom. Zahvaljujući planskoj državnoj politici, posle Drugog svetskog rata grad se obnavlja i revitalizuje, da bi u moderno doba postao ekonomski i kulturni centar države.
Carigrad je još u V v. imao visoke škole na kojima su predavali najviđeniji filozofi i pravnici onog doba. Od IX v. nadalje, na predlog patrijarha Fotija, u njemu se prepisuju i komentarišu grčki klasici (ti prepisi su glavni izvori preko kojih je klasična starina ušla u evropski humanizam). U Carigradu je podsticano prevođenje jermenske književnosti, naročito kada se naglo povećao broj begunaca iz Jermenije, među kojima je bio i Mesrop, izumitelj jermenskog pisma. Sredinom X v. u Carigradu je car Konstantin Porfirogenit napisao svoje čuveno delo De administrando imperio, jedan od najvažnijih izvora za najstariju istoriju južnih Slovena. Najveći uticaj i značaj imao je, ipak, kao verski centar, sedište vaseljenskog patrijarha i mesto na kome su donošene brojne odluke sa dalekosežnim posledicama.

Epski kontekst

Kao apsolutno najvažnije mesto ikad pomenuto u epici, Istambul/Carigrad se javlja u obe vrste konteksta – istorijskom i neistorijskom. Međutim, vrlo često njegov pomen u pesmi nema stvarnu već metaforičnu vrednost za opevane događaje – obično onda kad se javi u formulama kakve su: „care od Stambola”, „indat od Stambola” i slične. One u tim slučajevima stoje umesto običnijeg (ali ne-epskog) idioma (turski car tj. sultan, carska pomoć ili pomoć od cara) i po pravilu su uklopljene u događaje koji sa Stambolom – osim ove – nemaju nikakve druge veze. Ovako stegnutu – a ipak visoko funkcionalnu - pesničku formu mogao je da dostigne samo zahvaljujući ogromnim razmerama duhovne i materijalne moći koju je simbolizovao.

Literatura

book1954Encyclopedie de l'islam, Nouvelle edition, Paris — Leiden, Tome I-VI, 1954-1991
book1960Siruni, H. DJ.: Le nom de la ville de Constantinople dans les textes Armeniens et Turcs, Studia et acta orientalia III, Bucarest.
book1969Српски рјечник истумачен њемачкијем и латинскијем ријечима, сакупио га и на свијет издао Вук Стеф. Караџић, „Нолит", Београд 1969.  [s.v. Carigrad]  cobiss
book1970Vojna enciklopedija, 1-10, Redakcija vojne enciklopedije, Beograd 1970-1975.Beograd 1980.  cobiss
book1972Pomorska enciklopedija, 1-8, JLZ, Zagreb 1972-1989.
book1975Даничић, Ђура : Рјечник из књижевних старина српских, 1 -3, фототипско издање „Вук Караџић", Београд 1975.  [3:440-443]
book1981Mango, Cyril: Daily Life in Byzantium, Jahrbuch der Öesterreichischen Byzantinistik 31/1, 337-353.
book1981Bouras, Charalampos: City and Village: Urban Design and Architecture, Jahrbuch der Österreichischen Byzantinistik 31/2, 611-653.
book1987Baldowin, John F.: The Urban Character of Christian Worship. The Origin, Development, and Meaning of Stational Liturgy, Orientalia Christiana Analecta 228, Roma
book2003Максимовић, Љубомир: Град у Византији. Огледи о друштву позновизантијског доба, «Плато», Београд.  cobiss
book2003Иналџик, Халил: Османско царство. Класично доба 1300-1600, «Утопија», Београд.  cobiss
book2006Dursteler, Eric : Venetians in Constantinople : Nation, Identity, and Coexistence in the Early Modern Mediterranean , Baltimore (Maryland) , The Johns Hopkins University Press, 2006