VIŠNJICA

sl1

Višnjica kod Beograda

Istorijski nazivi

Oktobon

Etimologija

Naizgled deminutiv od višnja, ali možda *Vinštica kao Radovašnica pod Cerom od Radovanštica, Katušnica na Zlatiboru od Katunštica itd., što bi pretpostavljalo prvobitni toponim *Vinska, up. nedaleku Vinču. Rimski naziv ad Octavum označavao je postaju na osmoj milji puta iz Singidunuma u Viminacijum (Kostolac). (A.L.)

Atribucija

Geografski položaj

43° 24’ N, 20° 2’ E   
Mesto u Srbiji kod Beograda.

Istorijat

U prilog ovoj ubikaciji govori smer kretanja u pesmi (Prilep–Višnjica–Budim).
Višnjica kod Beograda je bila ranovizantijsko naselje i utvrđenje čiji su tragovi otkriveni na uzvišenjima Bela stena i Gradina. Identifikuje se kao utvrđenje Oktobon (Castrum ad Octavium) koje je podigao car Justinijan. Zapadno od utvrđenja nalazila se nekropola koja je pripadala kasnoantičkom naselju i ranovizantijskom utvrđenju; otkriveni su i grobovi iz III–IV v., ali je većina nalaza iz VI v.
U XVII v. u Višnjici je vođena matična knjiga, pa je najverovatnije imala svoju crkvu iako se ova prvi put pominje tek u tefterima mitropolita Mojsija Petrovića iz 1713. U uspešnom pohodu na Beograd (1717), princ Eugen Savojski prešao je Dunav kod Višnjice.
Po predanju, na mestu zvanom Selište nekada je bila velika varoš sa više od 70 kasapnica, a u Gradini je bio stari grad koji se zvao Višnjica i u kome je živeo Filip Madžarin. Pričalo se još i da je Višnjica nekad bila znatno mesto pa su je zato još početkom veka zvali „mali Carigrad”. Ispod gradine do Dunava postoji „madžarsko groblje”.
Takođe po predanju, Kumodraž i Višnjica su najstarija sela u okolini Beograda, budući da su njihovi stanovnici učestvovali u zidanju beogradskog grada. Danas su se oba sela pretopila u beogradska naselja.

Epski kontekst

Pominje se u MH I, 55 kao grad Filipa Madžarina u jednom, odnosno kao grad Lazara Višnjevića i njegove žene Jele u drugom epskom kontekstu.
U pesmi iz zbirke Koste Hermana (KH I, 21), koja peva o izbavljanju Mustaj-bega Ličkog iz sužanjstva u epskom gradu Aršanu, Višnjica se pominje kao gora i visoka planina, sa atributima koji idu uz takvo mesto: pusta, kleta. Stavljena je u kontekst bekstva Muje Orlanovića od grada Aršana ka Lici:

Dok on stiže pod goru Višnjicu,
U kojoj je Brehulj harambaša
Sa svojijeh hiljadu hajduka,
Što bogaze čuva od Turaka. (1180-1183)

Filip Madžarin
Lik iz epskih pesama, u stvarnosti Philippus de Scolaribus, tj. Pipo de Ozora, kasnije poznat kao Pipo Spano. Rođen u Firenci 1369, umro u Lipi 1426. i sahranjen u Stojnom Beogradu (Mađarska). Pipo Spano je sa 13 godina dospeo u Nemačku i potom u Češku i Mađarsku, a 1386. stupio je u službu kralja Sigismunda (epski Žigmund) u kojoj je ostao do smrti. Oženio se 1399. Varvarom, ćerkom Andrije Ozorskog (posle čega je imenu dodao de Ozora). Kao plemić, istakao se lojalnošću suverenu kada su se protiv njega pobunili staleži 1401, a kao vojnik u borbama protiv Turaka na južnoj granici kraljevstva. Bio je temišvarski komes od 1404. do 1424. Poslednju bitku protiv Turaka dobio je kod Vidina u jesen 1426, a 27. decembra iste godine je umro. Pogrebu Pipa Spana prisustvovao je kralj Sigismund sa čitavim dvorom.
Sačuvane su tri biografije Filipa Madžarina iz kojih se vidi da je bio srednjeg rasta, bele kože, crnih očiju, duge kose i brade. Govorio je više jezika i bio dobar govornik. Imao je četiri sina od kojih ga nijedan nije nadživeo. Njegove zasluge i uspesi prikazani su u povelji koju mu je kralj Sigismund izdao u Tati o Duhovima 1426.

U Imeniku Jugoslavije iz 1973. postoji 5 mesta pod imenom Višnjica i nijedno nije u Srbiji: 1) opština Ilijaš (BiH); 2) opština Kiseljak (BiH); 3) opština Vlasenica (BiH); 4) opština Pljevlja (Crna Gora); 5) opština Vrgorac (Hrvatska).

Literatura

book1887Витковић, Гаврило: Прошлост, установа и споменици угарских краљевих Шајкаша, Гласник Српског ученог друштва 67.
book1901Станојевић, Ст.: Pipo Spano (прилог српској историји почетком XV века), Прештампано из Просветног Гласника, Београд, 1-15.
book1903Николић, Ристо Т.: Околина Београда. Антропогеографска испитивања, Српски етнографски зборник 5, Насеља српских земаља II.
book1969Српски рјечник истумачен њемачкијем и латинскијем ријечима, сакупио га и на свијет издао Вук Стеф. Караџић, „Нолит", Београд 1969.  cobiss
book1973Imenik mesta и Jugoslaviji, „Službeni list", Beograd 1973.  [421]  cobiss
book1973Вујовић, Бранко: Црквени споменици на подручју града Београда, Завод за заштиту споменика културе града Београда.  cobiss