KRIM, Krm

sl1

Zamak Lastavičje gnezdo pored Jalte, Krim (Ukrajina)

sl1

Ostrvo Krim, mapa

Etimologija

Rus. Krym od tur. kyrym ‘rov’, po još antičkom prokopu na prevlaci Táphros (gr. ‘rov’), rus. Perekóp. (A.L.)

Atribucija

Geografski položaj

Poluostrvo u Ukrajini, između Azovskog i Crnog mora.

Istorijat

Glavni grad je Simferopolj, a ostali: Sevastopolj, Kerč, Jalta, itd.
Između IX i XIII v. turska plemena i mongolski Tatari dolaze na Krim. Od XIV do XVII v. Krim se javlja kao samostalni kanat i deo Otomanskog carstva pod Džingis-kanom. U XVIII v. (1783) Krim osvajaju ruski kozaci po zapovesti Katarine Velike.
Sredinom XIX v. (1854–1856) izbija Krimski rat između Rusije i alijanse (Britanija, Francuska, Turska i Sardinija), o čemu peva jedna od tri navedene pesme. Ostaće zapamćen po nesposobnosti oficirskog kadra i po Florens Najtingejl koja je, potresena vestima o lošem postupanju sa ranjenicima, ličnim angažovanjem uvela u sanitet moderne metode lečenja na bojnom polju.

Epski kontekst

O ovom ratu peva SM 58 («Zavojevanje Krima»). Pesma SANU IV, 3 opisuje bitku iz rusko-turskog rata 1787-1792. koji je vodio i dobio ruski general Suvorov (vide ), u službi carice Katarine II Velike. Pesma na istom mestu pominje tri velika hrišćanska generala - Laudona, Suvorova i Kutuzova, i time u zajednički kontekst dovodi tri generacije slavnih evropskih ratnika: jedan od poslednjih ratnih angažmana feldmaršala Laudona i njegov poslednji veliki vojnički uspeh bilo je osvajanje Beograda 1788. za račun Austrije, u austrijsko-turskom ratu koji se vodio istovremeno kad i ovaj rusko-turski; general Suvorov je bio glavni zapovednik ruskih snaga u njemu, a Kutuzov njegov učenik i štićenik. Pesma SANU IV, 2 – koja primenjujući istu strukturnu shemu - gradi siže na rusko-turskom ratu 1735-1739, ne pominje nijednog od generala kojih je u njemu moralo biti, već na bojno polje postavlja aktualnog ruskog vladara - «caricu Jelisavku» (vide ), koja sama vodi rat uz pomoć poljskog kralja. Ovaj otklon je verovatno motivisan specifičnom prirodom predmeta oko kojih se rat vodi. Njihova svetost nalaže da zatočnik koji se bori za vlast nad njima bude svetovni ili crkveni vladar (car ili partijarh), a njihova fizička pojavnost predstavljena je epskom formulom «moskovskih darova», odnosno caričine «očevine»:

Zlatna kruna cara Simeuna,
I odežda svetoga Jovana,
Krstat barjak cara Konstantina,
Zlatna štaka svetog oca Save,
Britka sablja silnoga Stefana
I ikona oca Dimitrija (13-18).

U Vuk III, 15 («Moskovski darovi i tursko uzdarje») pominje se još jedna slična baština, u kontekstu još jednog, moguće istog, rusko-turskog sukoba. Na tom mestu otkriva se i tajna moć ovih predmeta :
Sultan-care, ogrijano sunce!
Bud ti posla hrišćanska zlamenja,
Za št’ ne posla ključe od Stambola?
Poslije ćeš dat’ ih na sramotu:
Ono ti je i držalo carstvo (103-111).

U Vukovom komentaru ispod teksta ove pesme stoji: «Po svemu je narodu našemu misao, da su ovake dragocijene i svete stvari bile u Turaka, pa da su odnesene u Rusiju».
U pesmama se Krim javlja i kao grad, što je uobičajena praksa sa manje poznatim mestima (npr. Indija – i zemlja i grad, Kandija – i ostrvo i grad, Malta – i zemlja i ostrvo i grad, itd.). Slično se dešava i sa bližim lokacijama kao što su Kotar(i) koji, verovatno po zvučanju (Kotar > Kotor), dolaze i kao oblast i kao grad.

Literatura

book1970Vojna enciklopedija, 1-10, Redakcija vojne enciklopedije, Beograd 1970-1975.Beograd 1980.  cobiss
book1972Pomorska enciklopedija, 1-8, JLZ, Zagreb 1972-1989.