RIM

sl1

Romanae urbis situs 1549.

sl1

Rim, današnji izgled

Istorijski nazivi

Roma

Atribucija

Geografski položaj

41° 53' N, 12° 28' E   
Glavni grad Italije.

Istorijat

Smešten je na reci Tibru, između Apenina i Tirenskog mora. Jedan od najstarijih evropskih gradova i vrlo dugo glavni centar evropske kulture. Budući da na svojoj teritoriji ima u enklavi i Vatikan, Rim je takođe i centar rimokatoličanstva.
Prema mitskoj priči osnovali su ga božanski blizanci Romul i Rem, a prema istorijskim izvorima Rim je počeo kao beznačajno pastirsko naselje na Palatinu, čiji se najraniji ostaci datiraju u IX v. pre n.e. Sam grad je tokom VIII v. pre n.e. osnovan na važnom trgovačkom putu između Etruraca na severu i grčkih kolonija na jugu. Kao administrativni centar moćne Rimske imperije, Rim je već oko II v. bio veliki grad iz koga se upravljalo ogromnim prostranstvom od Britanije do Mesopotamije. Na svome vrhuncu u III v. on je imao dva miliona stanovnika; u srednjem veku taj se broj bitno smanjio, da bi u renesansi (XV v.) ponovo počeo da raste. Renesansa je bila drugi period procvata grada Rima čemu je bitno doprinelo i to što se papa stalno naselio u njemu. Iako je moć Rima otada u stalnom padu, on je ipak ostao u srži evropske civilizacije. Glavnim gradom Italije proglašen je po njenom ujedinjenju 1870.

Epski kontekst

U pesmama, hrišćanskim i muslimanskim, Rim se nikad ne pominje kao svetovna prestonica, već uvek kao papsko sedište (kod muslimana se i sam papa javlja kao Rimpapija u EH 2, ili rimpapa – npr. KH I, 21). U muslimanskim pesmama javlja se i oblik rimluk (Da ga ljepšeg u rimluku nemaKH II, 59:41) koji označava sav zapadni tj. katolički svet (upor. EH 1, 10; KH II, 54, 59; MH III, 13; MH IV, 40, 48). Među srpskim poslovicama se, međutim, sačuvala i ova: „Prvi je Rim bio blagočastiv, pa će biti i pošljednji”, gde se – prema Vukovom komentaru – izražava nada u ponovno jedinstvo hrišćanske crkve. U drugim poslovicama Rim se pominje pre svega kao papin stan („Bio je u Rim, a nije vidio pape”), zatim kao znamenito mesto koje je daleko i skupo („Išla bi baba u Rim, ali nema s čim; kupila bi svašta, ali nema za šta”) i najzad kao mesto u koje se gospodska deca šalju na školovanje („Ja poslah sina u Rim da promijeni turin, a on kad dođe iz Rima, donese dva turina”). Uz nju Vuk donosi ovaj komentar: „Kazao u Kotoru nekakav otac kad ga je sin vrativši se iz Rima iz škole zapitao da li je i onđe onaj isti mjesec što i u Rimu sja. Turin znači usta ili upravo rilica”.
U hrišćanskim pesmama se pominje u kontekstu smrti patrijarha Arsenija (SANU III, 70, 71). Rasprava oko toga gde će biti sahranjeno patrijarhovo telo – u Beču, gde je umro, u Rimu, gde mu je mesto među apostolima Petrom i Pavlom, ili u Krušedolu kome pripada kao pravoslavni crkveni poglavar – ima u pesmi i politički i verski značaj:

Svetla kruno, Jozepe ćesare,
Te ako se ovde prestavio
Arsenije u Beču našemu,
U čestitu u Beču našemu
Gospod mu je dušu prevatio,
A nama je telo ostavio
Da mi telo tamo ne puštamo,
Već da ovde lepo saranimo
Kod našega staroga ćesara –
Gospodara pored gospodara;
Ako li baš i ni tako neće,
A mi da ga u Rim odnesemo
Kod svetoga i Petra i Pavla –
I ono su njini apostoli! (SANU III, 71:53–66).

Otac Isaija ipak dobije dozvolu i pratnju da prenese patrijarhovo telo u Krušedol, ali ne pre nego što pripreti caru Jozefu bunom njegovih srpskih podanika:
Svetla kruno, Jozepe ćesare,
Puštaj telo di je naručeno,
Jer tako mi Boga velikoga,
Kako ću gode knjigu propustiti
I do Srema i do ramne Bačke,
Sve su tamo Srblji vitezovi,
Sve pod puškom i pod britkom sabljom,
Do dan do dva oće pod Beč doći
I tebe će iz stola krenuti (81–89).

U muslimanskim pesmama javlja se kao atribut bečkog cara :
„Sv’jetla kruno, od Beča ćesare,
O jasnosti, Rima pogledanje! (KH I, 10:156–157)

u kontekstu turskog zauzeća Budima, a inače u vidu formule (Kuku bane, Rimu pogledanje! – KH II, 59, 60; Pa se kune Rimom i zakonomKH II, 67).
Pesma iz zbirki Matice hrvatske »Hrist i grješnik« (MH I, 13) jedina donosi uz Rim atribut sveti, ali ona zapravo nije epska pesma.

Literatura

book1965Караџић, Вук Стеф.: Српске народне пословице, Сабрана дела Вука Караџића, књига девета, Просвета – Београд.  cobiss
book1969Српски рјечник истумачен њемачкијем и латинскијем ријечима, сакупио га и на свијет издао Вук Стеф. Караџић, „Нолит", Београд 1969.  cobiss
book1970Vojna enciklopedija, 1-10, Redakcija vojne enciklopedije, Beograd 1970-1975.Beograd 1980.  cobiss
book1975Даничић, Ђура : Рјечник из књижевних старина српских, 1 -3, фототипско издање „Вук Караџић", Београд 1975.  [3:50]
book2003Liebeshuetz, J.H.W.G.: The Decline and Fall of the Roman City, Oxford University Press.