I.

Bitka kod Miriokefalona i njezine posljedice. — Ο odnošaju Manojlovu prema Latinima. — Žalosno unutrašnje državno stanje. — Dogmatska prepiranja i vračolije na dvoru za bolesti careve. — Ženidba Aleksija II. i udadba Marijina. — Izmirenje carevo s Andronikom. — Smrt Manojlova.

Car se Manojlo nije sve do smrti oporavio od bola, što ga je srvao iza bitke kod Miriokefalona (1176.). Na zapad je pisao lažna pisma, kako je pobijedio ikonijskoga sultana, da kao junak ne izgubi sasvim ugleda pred Latinima. U Romaniji se govorilo, da je izdaja kriva tome porazu, koji je bio posljednji veći pokušaj, da se učini bar granica turskome prodiranju na zapad; jer Turci su napredovali kao bujica od bitke kod Manzikjerta /Manzikert, danas Malazgirt Savaşı /(1071.), kojom je u istinu učinjen kraj vizantijskoj premoći u Maloj Aziji. Što je Manojlo dugo zanemario glavnu potporu svoje države, kojoj središte davno već nije bilo u Evropi, nego u Maloj Aziji, to mu se bitkom kod Miriokefalona ljuto osvetilo. Prividna su samo uspjeha imali bojevi od 1177. god. s Kilidž-Arslanom, kojima je Manojlo više prao svoju vitešku čast, nego što je carstvu koristio.
Planovi su mu se na zapadu, koji su u glavnom bili izazvani prilikama i koji su donekle bili samo nastavak rada predšastnika mu, osobito djeda Aleksija I., raspali, neki kao zbilja fantastični, a neki zbog jednostranog i nekonsekventnoga izvođenja. Okrenuvši se istoku, da ne zaostane za djedom, svojim uzorom, koji je raširio zatečene državne granice na istoku, pretrpi strašan poraz zbog naglog i nepromišljenog ratovanja, koje nije priličilo njemu, vojvodi vojske pune tradicija, čija je baš snaga stajala još u taktičnoj nadmoćnosti nad varvarskim vojskama. Cfr. Sjeta mu je slomila džinovsku snagu. Cfr. Strastan i zanosan, kakav je bio, uvidio je tek sada, da mu je sreća naglo nizbrdicom pošla, i postao apatičan, kako je to obično kod ljudi te vrste. Sve je polagao samo na spoljašnju politiku i od nje se svemu nadao. Od Justinijana I. se nijesu po glavi vizantijskoga cara vrzle fantastičnije misli ο uspjesima spoljašnje potitike ratom i diplomacijom. Ta je jednostranost, ne tako velika kao sada, donijela onda Romaniji strašnu nesreću, a sada još strašniju. — Provincije su za Justinijana I., Konstantina III., Aleksija I. Komnena, za svih dakle careva, koji su ozbiljno mislili ο ostvarenju granica nekadašnje rimske imperije, jako trpjele od pretjeranih poreza. Patile su i zaseljavale su se, zapuštale se i parložile. Tako je bilo i sada. Od tuge se pošteno srce Manojlu cijepalo, kada je gledao, kako lakome i nepoštene duše otimaju tematicima zemlje i kuće, kako ih sudije puštaju, da uzaman obijaju pragove njihove, tražeći pravdu i zaštitu, a dobijajući mjesto toga pogrde i udarce. Cfr. On se odlučivao uništiti to zlo „koliko je moguće" samo, jer je dobro znao, da taj tako stečen novac on sam rasipa, da ostvari svoje namjere. Od toga časovitoga raspoloženja Manojlova imala je sirotinja slabo koristi, jadikovala je, „da joj car krv pije" preko poreznika, a on joj je odgovarao, da bi on sve na bolje okrenuo, da mu je moguće, ali eto nije, nego im je obećavao, da će novim zakonima popraviti njihovo stanje koliko toliko bar. Cfr. Ti su novi zakoni sirotinji slabo koristili, jer su dinati (δυνατοί) i poreznici pazili samo, kako sam Manojlo priznaje, da se ne ogriješi ο riječi zakona, a na smisao mu se nijesu obazirali, nego su ga izigravali i tištali provincije po miloj volji, car je morao prvima zbog neprestanih ratova opraštati, a drugima, što mu je uvijek toliko novaca trebalo, da su mu ga i nasiljem i pljačkom jedva nabavljali.
Istočne su provincije opustjele od turskih provala i nasilja dinata i poreznika, a i evropske su bile malo bolje, jer tek oslobođene od provala Pečenega, Kumana i drugih varvara ostale su gotovo na milost i nemilost krstašima, koji su s pravom izgledali Grcima malo uljuđeniji, nego strašni sjeverni varvari, a carstvu mnogo opasniji, jer su od onih bili bolje organizirani i iza leđa su im stajale moćne države. Cfr. Latini krstaši bili su provincijalcima osim toga, što su ih na prolazima patili i pljačkali, osobito mrski zbog toga, što su znali, da ih Manojlo njihovim krvavo stečenim novcem obasipa. Prost svijet i obrazovani dobri pravoslavni Grci mislili su, da car, sin Madžarice Piroške-Irine dvaput oženjen Latinkama, to čini s toga, što ljubi Latine. Tako se i danas vjeruje, a to nije istina. Manojlo nije ljubio Latine većma nego Grke, nego ih je samo zbog svoga vojničkoga karaktera cijenio kao ratnike i upotrebljavao ih kao zgodne pomoćnike za ostvarenje svojih težnja. Cfr. Planove te careve ne možemo u cjelini braniti, ali ga ne možemo ni kriviti, da je zaluđen slavom uvijek težio za onim, što je sav svijet vidio da se ne da ostvariti i što nije nikako bilo od potrebe carstvu. Cfr. Nijesu svi Manojlovi planovi bili fantastični, a još manje su kovani iz ljubavi spram Latina. Suvremenici ο tom ni ne govore, nego kao glavni znak naklonosti careve prema zapadnjacima navode novac, što ga je među njih prosipao, a to je bilo jedino sredstvo, da steče njihovo, makar kratko, prijateljstvo. Moderni se Latini, zbog rđavo shvaćenoga patriotizma, stide priznati, u čem je bilo Manojlovo latinofilstvo, nego tvrde, da je car, kome da je za krstaških ratova puklo pred očima, kakve sve prednosti ima latinska kultura, htio Grke izjednačiti s Latinima, nametnuti im silom latinsku kulturu, uvesti Romaniju kao ravnopravnu u red zapadnih država itd. U istinu je Manojlo ugledajući se u Latine izmijenio samo malo opremu svoje vojske. Cfr. On se vladao prema Latinima, kako je još Konstantin Porfirogenit učio sina, da se treba vladati spram varvara, koje čovjek ne može zlatom zasititi, a mora to pokušati. Cfr. Njegove hvaljene i kuđene diplomatske varke, osobito u Italiji, djelovale su tek praćene zlatom. U tom je Manojlo radio kao i djed mu Aleksije I., samo ne onako svestrano, obzirno i promišljeno, nego naglo, jednostrano. Djed mu je još ugovarao s papom ο carskoj kruni Karla Velikoga, djed mu je htio zato sjediniti istočnu crkvu sa zapadnom, nadajući se, da će tako steći bar Južnu Italiju, a poslije već ugušiti opasne carstvu težnje zapadne crkve, kao što ih je Isak Konmen na istoku ugušio. Manojlo dakle nije iz neke ljubavi spram Latina htio izvesti unije.
Krstaški su ratovi, koji su već isprva i u glavnom bili namijenjeni osvajanju Carigrada, doveli Romaniju u očajan položaj, ali ta opasnost nije stigla tek Manojla. On bi bio morao samo prema Latinima nastaviti uspješnu politiku svojih predšastnika i u svim granama i na svim granicama državnim raditi po osnovi Aleksijevoj, a ne povoditi se za svojim momentanim naklonostima i raditi čas ovako, a čas onako, te time rušiti uspjehe svojih predšastnika ne stvarajući nikakve nove. Cfr.
Sada se, iza Legnana, Mletaka i Miriokefalona, nije dalo ništa više postići spoljašnjom politikom, i radin je car pao u apatiju kao nekad Iraklije ; kada je uvidio, da junačkom desnicom i diplomacijom ne može ništa za carstvo učiniti, on se nije latio strašno zapuštene unutrašnje politike, da tako usreći svoju državu, nego je klonuo, kao što je to obično kod zanesenjaka, koji žive za svoje snove, kad im od snova ne postane java.
Djed mu je učinio kraj najnesrećnijem periodu neograničene vlade civilnoga činovništva i dvorana u Romaniji, a sada su ovi počeli opet dizati glavu tvrdeći, da je vojnička reakcija po zasluzi propala, da učini mjesta birokratsko - dvoranskoj vladi. S visokim su se činovnicima otimali ο vlast i novac članovi komnenske kuće i bio je postao običaj, da je carstvo moralo izdržavati gotovo više dvorova komnenskih, osobito kad je Manojlo dao svojoj konkubini i sinovici Teodori dvor i zlatom je obasuo. Cfr.
Zajedno s ugledom civilnoga činovništva rastao je i ugled klira, koji je zazirao od vojničkih careva, kao što su bili Nikifor Foka, Vasilije II., Isak Komnen pa i Aleksije I., koji su pružali ruku i za crkvenim dobrima, ako je trebalo državu izvući iz velike opasnosti. Dinati i manastiri su držali zemlje u provincijama, a Nikita Akominat hvali još Manojla, da se brinuo za kaluđere, koji da su još od Foke zanemareni, dajući im sigurne prihode iz državne blagajnice. Cfr.
Posljednje je godine svoga života provodio car u dogmatičkim prepirkama i astrologijskim vračolijama. Cfr. Pored staroga pitanja, da li je Otac veći od Sina, postalo je sada pitanje ο formuli, što su je izgovarali muslimani primajući hrišćanstvo, od vrlo velike važnosti za crkvu i državu. Kao što se Aleksije I. proslavio obrativši na pravoslavlje mnoge manihejce, tako je Manojlo htio steći slavu obraćajući na hrišćanstvo muslimane. Borbe između cara i sinoda bjehu tom prilikom užasne i Nikita ne može da se nakudi vizantijskih careva, kojima nije dosta carevanja, nego se uvijek upleću u religiju i hoće uobraženi, da stvaraju nove dogme i mijenjaju stare. Patrijarh Teodosije, silovit i samovoljan kao svi asketi na carigradskom patrijaraškom prijestolju, nije htio caru popustiti. Korio ga je još zbog miješanja u religiozna pitanja i zbog vjerovanja u astrologe. Te su varalice punile glavu caru, kojemu je snaga dan na dan opadala, da će živjeti još četrnaest godina zdrav i još podmlađen, benetali su koješta ο katastrofama što će stići zemlju, ο strašnim vjetrinama i čudesima. Klonuo car vjerovao im je, i kao utopljenik, što se za slamku hvata, stao je težiti, da za života učini kraj dogmatičkim prepirkama, da proturi svoje mišljenje kao dogmu — kao da mu je to prava i prva carska dužnost. Klir mu je sada i popuštao donekle, vidjevši, da su carevi dani izbrojeni, i znajući, da će zaključci sinodski, što ih je car diktirao, ostati mrtvo slovo.
Teodosija je peklo nešto drugo. On je vidio, da od cara nema ništa, i stao ga savjetovati, da tačno odredi regenciju za cara sina, koji je bio dijete. Manojlo se izgovarao, da još ima vijeka, i nije ništa odredio, kao da je vidio unaprijed, šta će biti iza njegove smrti. Cfr.
Mladi je car Aleksije bio još dijete, ali ga je otac želio vidjeti oženjena, pa je ugovorio preko Filipa od Flandrije, da se kći franceskoga kralja Ludovika VII., Agneza, uda za njegova sina. Cfr. Kći mu je od prve žene Berte-Irine, Marija, počela gotovo već sijede plesti, jer je otac oklijevao s njezinom udajom u nadi, da će njome postići političke uspjehe. Vjerenica prvo despota Bele-Aleksija, trebalo je da se kasnije uda za sina Fridrika I. pa se to pokvarilo kao i još više projekata, a sada je otac, kada joj je mladost precvjetavala, dade dječaku još Rajneriju-Jovanu, sinu markgrofa Monteferatskoga, s kojim se Manojlo sprijateljio za svojih diplomatskih i vojničkih operacija u Italiji. Svadbe su se zajedno slavile u proljeće 1180. i Viljem Tirski nema riječi, da opiše sjaj svatova u Trulu, koje je on vidio kao poslanik kralja jerusalimskoga. Cfr.
Kada je Agneza-Ana morem stigla u Carigrad, govorio je učitelj mladoga cara, Evstatije, svečani govor, bez koga nije bilo slave u Romaniji. Ti su govori uvijek izraz nazora cara, koji vlada, a ne govornika, i vrlo je zanimljivo, da je Manojlo smatrao potrebnim, da kroz usta rječitoga Evstatija tom prilikom, gdje je ženio sina Latinkom i udavao kćer za Latinina, razjasni Grcima svoje držanje spram Latina i da im kaže svoje mišljenje ο njima. Taj odnošaj hoće car da se shvati kao duhovna nadmoć Grka nad Latinima. Dosta se otvoreno veli u govoru, da sada varvari stoje drukčije spram carstva, nego što su stajali od IV.—VIII. vijeka, jer da su uvidjeli duhovnu snagu grčku. Ovaj govor, pored ostalog, tjera u laž sve fantastične tvrdnje starih i modernih Latina, da je Manojlo bio gotovo pokunjen; ženidba Aleksijeva Agnezom-Anom smatrala se osobitom čašću za franceskoga kralja — tako je u ostalom mislio ο tom i papa Aleksandar III., koji je i bio pravi provodadžija.
To slavlje nije umirilo i zadovoljilo Manojla. Žena mu je Marija bila mlada i nepouzdana, govorilo se da živi s carevim sinovcem Aleksijem protosevastom, i car ju je sada natjerao, da obeća, da će ići u manastir, što je ona i obećala. Rođak mu je Andronik, sin vječitoga pretendenta na prijestolje Isaka sevastokratora, zadavao mnogo brige. Cfr. Cijele ga je vlade svoje Manojlo gonio tobože kao lakomišljena čovjeka, a u istinu zato, što je jedini od Komnena otvoreno oponirao caru. Svi su se Komneni na oko za carem povodili i odobravali mu unutrašnju i spoljašnju politiku, zauzdavali mržnju na Latine, koje je car protežirao, i tako se sramotili pred Grcima, koji su u Androniku gledali svoga čovjeka. Kada je car Manojlo htio Romaniji nametnuti za vladara varvarina Belu-Aleksija, sav je narod bio protiv toga, a osobito su se Komneni bunili; ali kada ih je car pozvao, da se zakunu budućem gospodaru i vjerenici mu, oni su se svi kao kukavice zakleli. Jedini je Andronik protestovao protiv toga, da varvarin postane carem Romanije. Cfr. Stanka mu nije dao Manojlo, gonio ga od nemila do nedraga kao izdajnika ili bar princa sumnjivih ambicija, opadao ga pred Carigrađanima i gledao svakojako, da ga se dočepa. Sada (oko 1180.) bio je Andronik sa svojom rođakom Teodorom, nekadašnjom jerusalimskom kraljicom, koju je ljubio i s kojom je djecu izrodio, među Turcima. Cfr. Njega prepredena nije mogao car uhvatiti, ali carevi ljudi ugrabiše Teodoru i djecu joj i dovedoše ih u Carigrad. Andronik u očajanju dođe, iza pregovora s Manojlom, i sam u carstvujući grad. Cfr.
Dovedoše ga kao pokajnika zbog silnih grijehova pred cara. Oproštenje mu je bilo unaprijed obećano; dvor je tražio od njega samo, da se lično ponizi, da tako pokaže pred svijetom, da je raskrstio sa životom, što ga je dotle živio. U sjajnom zboru primio je bolan Manojlo Andronika pokajnika i javno mu oprostio sve, što je dotle učinio. No izmirenje je bilo samo prividno. Car zapovjedi Androniku, da dade u listini, kojom je izmirenje stavljeno crno na bijelo, izjavu, u kojoj je valjada stajalo, da se odriče pretendenstva, ali i obećanje, koje je Andronik poslije shvaćao kao zakletvu, koje je glasilo: I ako što budem vidio ili doznao ili preko čuvenja dokučio, što bi bilo na vašu sramotu i na propast vašega carskog roda, to ću vas obavijestiti ο tome, a i sam ću, koliko mi bude moguće, to spriječiti. Cfr. Vidi se po ovom, da i u svoju okolinu Manojlo nije imao prava povjerenja, ali mu se ona činila sinu ipak manje opasna, nego daroviti i nemirna duha Andronik. Obojica su vrlo dobro znali, da im zajedno nema stanka, pa pošto Andronik nipošto nije smio biti pri eventualnoj smrti carevoj u gradu, to ga Manojlo odmah pošalje u Inon u Pontu kao namjesnika. Andronik pokoran caru ode i ostavi prebolna Manojla. Sinove i kćer svoju ne povede sa sobom, nego ih ostavi u Carigradu, da iz bliza promatraju, šta se kuje na dvoru.
Manojlo je, čini se, živio sada samo dogmatičkim prepirkama i astrologijskim gatanjima. Patrijarhove su riječi caru slabo koristile, da tačno odredi regenciju, a da se okani dogmatičkog prepiranja i astrologije. Evstatije opisuje posljednje dane Manojla, kao kakova patrijarha iz Starog Zavjeta. Mudrost i blagost, piše, da je bio car, na bolesničkoj postelji da nije govorio drukčije, nego u mudrim poslovicama i rečenicama iz Svetoga Pisma. Kao da nije više na ovom svijetu, gledao je Manojlo, da pokaže, da su mu se strasti iselile iz tijela zemaljskoga prije, nego što će mu duša ostaviti dosadnu olupinu. No Evstatije se u hvali daleko zaletio pa otvoreno tvrdi, da je car odredio sve, šta da se radi poslije njegove smrti — to je samo zato, da hvala bude potpuna. Cfr.Teško je to bilo caru, i apatično stanje, u kom je živio posljednje godine, još mu je otežavalo težak korak. Tako u nedoumici dočeka i suđeni čas. Cfr. Iza jednoga kupanja vidio je i sam, da mu više nema vijeka, nekoliko riječi isprekidanih uzdasima reče okolini za sina Aleksija i zaiska kaluđersku rasu. U žurbi i zbunjenosti jedva su mu našli nekakav crn ogrtač i iznureno tijelo u nj zavili. Cfr. Car Manojlo postade tako Matija monah. Potpisa još list, što mu ga je patrijarh dao, da se odriče astrologijskih zabluda, leže na prostrtu slamu i smireno umre 24. septembra 1180.


II.

Vlada Marije Antiohenke kaluđerice Ksenije. — Nesposobnost njezina i dvorske spletke. — Ljubavnik despinin protosevast Aleksije Kom-nen upravlja državom. — Sada se pokazuju posljedice rđave Manojlove politike, ali je vlada svejedno nastavlja. — Bela III. (II.) ugarsko-hrvatski kralj nanovo gospodar Dalmacije, Hrvatske i Srijema, što su do 1180. bili vizantijski. Stjepan Nemanja veliki župan srpski proglašuje se samo¬stalnim od Romanije. — Raspoloženje Komnena i carigradskoga naroda spram vlade.

Car je Manojlo bio dvaput oženjen. Prva mu je žena Berta-Irina rodila kćer Mariju, a druga Marija Antiohenka, kći Rajmundova, sina Aleksija. Cfr. Dok je imao samo kćer, mislio je car, da ostavi nju i vjerenika joj, i po svojoj materi dalekoga rođaka, Belu-Aleksija Arpadovića za nasljednike na carskom prijestolju. Kad mu se rodio sin, raskinut je prsten i Aleksije kao malo dijete krunisan je za cara. Otac mu je doživio i svatove, prije vremena slavljene, i kad je i to vidio, sklopi oči i umre. Aleksiju je bilo tada nešto preko deset godina, a Agnezi-Ani, ženi mu, tek osam. Cfr.
Manojlo je znao, da mu sin ne može sam vladati, ako njega srva bolest, što ga je morila. Predviđao je, šta će biti poslije, nerado je govorio ο tom i zato se i tješio možda astrologijskim lažima i varao se slatkom nadom, da će živjeti, dok mu sin ne doraste do bojna koplja. Cfr. Ni u posljednjem času ne reče ništa odlučno, valjada je samo sina preporučio patrijarhu kao čuvaru božjega i ljudskog zakona. Ta je nejasna odredba bila zgodna, da se tumači, kako je kome najbolje u korist išlo. Despina je uzela kaluđerički veo i ime Ksenija, kao nekad udovica Aleksija I., još zajedno s carem ili malo poslije. To je ona učinila samo po volji Manojla, koji se valjada bojao, da se ona ne bi preudala i tako Aleksiju II. prijesto oduzela. Dinastija je bila sada u sličnom položaju, kao kada je umro Konstantin X. Duka (1067.). On je ostavio isprva brata kesara Jovana za staratelja svojim sinovima, a poslije ženu Evdokiju. Država je bila onda u takoj opasnosti, da je carica sama uvidjela, da ona ne može upravljati carstvom, i po volji senata i vojničke stranke a protiv volje činovnika uda se za vojvodu Romana Diogena, da izbjegne vojničku usurpaciju i očuva svojoj djeci prijestolje. Cfr.
Manojlo je znao, da mu žena nema nikakvih državničkih sposobnosti i nije se mogao na nju osloniti, da upravlja državom mjesto Aleksija II.; ako bi li opet htio uzeti regenta sinu, onda bi morao uzeti Andronika kao najstarijega člana Komnenske kuće i narodu najmilijega. No misleći, da to znači predati jagnje vuku i priznati, da mu je cijela politika bila pogrješna, — jer se znalo, da Andronik drukčije misli ο politici Romanije, nego što Manojlo mišljaše, — uradio je još gore: nije odredio ništa jasno, ostavio je iza sebe zbrku. Cfr.
Caricu je, istina, krio crn veo, ali se svejedno mislilo, da će ona upravljati državom Evstatije u posmrtnom govoru Manojlu i govori zato ο despini kao ο upraviteljici cijeloga carstva — neka sja mjesec obvijen crnim velom žalosti, dok rano sunce ne odskoči i ne obasja svijet. Cfr. Ne govori ο jednom caru gospodaru, nego ο vladarima, despina je ravna vasileusu.
Spomenuli smo već, da su Komneni za Manojla imali veliki ugled i vlast; tu su vlast u državi oni i iza smrti careve vršili zajedno sa činovništvom još u većoj mjeri negoli prije, pa su zato stranci, osobito na zapadu, vjerovali, da zakonita regencija upravlja državom. Oni su to samo nagađali, gledajući mnogovlađe u Romaniji i misleći, da tako treba da bude po Manojlovoj odredbi. Međutim, da nije bilo careve tačne odluke, svjedočanstvo je i to, što koliko god ima vijesti ο regenciji — a ima ih oko trideset — teško je naći dvije, jednu ο drugoj nezavisnu, da se potpuno slažu. Zakonite dakle regencije nije bilo, nego je privremeno na oko despina upravljala državom — dobar stari državni mehanizam u Romaniji kadar je bio neko vrijeme sam raditi. Evstatije je u posmrtnom govoru Manojlu dizao u nebo despinu kao dobru vladaricu, ali to je samo panegirik, a panegiričaru se ne smije vjerovati, kao što nam on sam veli. Kao povjesnik govori on ο carici u drugom tonu. Za ljubavlju je, veli, ginula još mlada i vrlo lijepa žena, više je bila žensko nego mati. Javno joj je mišljenje, istina, priznalo najvišu vlast, ali to da nije trebalo tako biti. Sama se je za odgoj svoga sina, odrasla na raskalašnom latinskom dvoru, nije brinula; učitelj mu Evstatije nije shvatio, kako valja cara obrazovati, nego je učio Aleksija II. tako, kao da će hljebac zarađivati retorikom, a rođaci se Komneni tako isto nijesu trudili, da mladi car bude valjano obrazovan. Cfr. Drugoga su posla imali Komneni, visoko plemstvo i prvi činovnici u carevini. Sve je to oblijetalo nakinđureno i ulickano oko lijepe despine, da joj se ulaže i umili, da steče njezinu naklonost i tako vlast nad caricom i državom. Cfr. Mogli su je, doduše, Komneni i visoki činovnici prisiliti, da se sada po zakonu stvori regentstvo, ali im to nije bilo zgodno, jer se svakome od njih činilo probitačnije steći naklonost caričinu pa bez titule, a zbilja, upravljati državom. Sto se još za života Manojlova govorkalo, da Marija živi sa sinovcem carevim Aleksijem protosevastom, s čijom je sestrom opet Manojlo živio, to se sada pokaza kao istina; carica ostade u nepoštenju stalna i zarirža vjernost svome uobraženom i nalickanom, ženjskinju milom, ljubavniku. Cfr.
Udvarači se despinini nijesu mogli dugo varati, da je igra svršena prije, nego što se pravo razigrala. Komneni u zavisti stadoše prvi rovati protiv toga rođaka, na čije je mjesto mnogi težio, a plemstvo se razmili po provincijama, da ih brsti kao gusjenice, uvjereno, da nezakonita i neustaljena vlada ne smije protiv njega ništa, nego da će još težiti, da steče njegovu naklonost. Grabio je tko je šta mogao, kao da nema nikakve vlade u državi. Cfr. Nezakonitost vlasti ljubavnika despinina trpjeli su vojnički plemići i činovnici samo pod tim uvjetom, da čine po provincijama svakojaka bezakonja, koja su zbilja odmah iza smrti careve počeli još otvorenije, nego do tada, i praviti. Cfr. Osjećaja za državu, za opće narodno dobro, svlađivanja nepoštenog i nezdravog egoizma davno već nije bilo među vizantijskim činovništvom, koje je u istinu bilo većinom staro plemstvo, koje je iza Leona Mudroga kupilo časti i titule za novac, izmijenilo ime i tištalo stanovništvo kao i dotle. Cfr. Čim je njihov čovjek došao na vladu, činovnici su pravili iluzornim odredbe careva-vojnika, koji su branili provincije od nasilja i težili, da se održe mali ljudi, da im u vojsci služe i da ih pomažu u borbi protiv moćnih dinata.
Predšasnici Manojlovi, osobito Isak Komnen i Aleksije I., prisiljeni, da se zbog oskudice u novcu late i nezakonitih sredstava, da do njega dođu, vršili su bezakonja spram silovitih dinata i grabljivih manastira, a sirotinju su štitili koliko su mogli, kao i uvijek carevi-vojnici. Isak je otimao dinatima zemljišta, i na koja su imali i na koja nijesu imali darovnice, a Aleksije I. otimao im je samo ona, za koja nijesu momentano mogli pismeno dokazati, da su njihova, a manastire je davao Komnen kao ikonoklasti laicima (haristikarima). Car se Manojlo nije u unutrašnjoj politici ugledao na svoje velike predšasnike i nije branio provincijalce od nasilja, nego je, tjerajući jednostrano samo spoljašnju politiku, zanemario provincije i otuđio od sebe grčki narod tovareći na njega silne poreze. Grci su vjerovali, da car sav taj novac od poreza rasipa među Latine i cijelo je carstvo pripisivalo Latinima sva zla, što su Romaniju stizala. Cfr. Do neba se jadikovalo, da su pravoslavni Grci zapostavljeni, a jeretici i varvari da su pravi gospodari u carevini, pa da gnjev Božji zato pada na cijelu Romaniju. Cfr. Favoriziranje Latina trgovaca, što je osobito Carigrađane tištalo, nije tek Manojlo uveo, nego su trgovci favorizirani zbog flota njihovih gradova, otkako je propala vizantijska flota. Grci su se osjećali s pravom unazađeni i materijalno oštećeni već od 1082., kada su Mlečanima date opširne privilegije. U mislima još, da će ih carevi zbog njihovih planova na zapadu izdati i pokoriti omraženom Rimu, mrzili su Grci silnom mržnjom na Latine i podjarivali pritajanom, podmuklom zavišću, kao slabiji, silovite Latine, da još većma omraze „Grčiće", na koje su im lakomost i drugačije vjerovanje mržnju i odvratnost sistematički gajili. Manojlo je već jasno uvidio, da Latini svi od reda žele propast Romanije i mislio, da ih preteče i da uništi sve Latine u carstvu, ali odlučnosti za to nije imao. Cfr.
Njegovu pogrješnu politiku spram Latina nastavila je, — makar da carstvo nije vodilo ratova —, na oko u istom duhu i žena mu, već kao Latinka, i protosevast Aleksije, jer su bili tako neznatni i nesamostalni, da ο udaranju nove staze u politici, ο eventualnom postavljanju ravnoteže između spoljašnje i unutrašnje politike nije moglo biti govora. Cfr. Spoljašnji je sjaj još zasjenjivao državnu bijedu, pa se je vlada tješila, da imade razloga tvrditi, da s pravom nastavlja politiku, koja je učinila Romaniju tako sjajnom i uglednom. Ako itko, to Garigrađani nijesu ni mogli ni htjeli to vjerovati, gledajući, kako su se Latini u prijestolnici i u provincijama iza smrti Manojlove još većma osilili, i oni se prvi stadoše buniti protiv vlade. Cfr.

Cijela vizantijska historiografija pati od carigradskoga ogovaranja i jasnoga osjećanja tjesnogrudnosti velikoga grada spram provincija. I sada nam se odnošaj vlade spram Latina tako predstavlja, da je očevidno, da se misli samo na odnošaj prema Latinima u Carigradu, na favoriziranje Latina častima i novcem, a ο savezima tadašnje vlade sa zapadnjacima, koji su bili na štetu carstvu, ništa se ne govori. Zapostavljanje Carigrađana Grka činilo se piscima tako važno, da ga oni navode kao jedini razlog nezadovoljstvu s vladom, a Carigrađani onda to nijesu činili, jer se lična šteta ne iznosi nikada otvoreno kao razlog političkoga uvjerenja, nego su napadali vladu što je kidala carstvo. Kod Nikite i Mihajla Akominatâ i kod Evstatija ni riječi nema ο tome, da je Bela III. (II.) 1180. ili 1181. zauzeo Dalmaciju, dio Hrvatske i Srijem, što su još do smrti Manojlove bili vizantijski, a 1181. nijesu više carski nego ugarsko-hrvatskoga kralja. Manojlo je vodio krvave ratove zbog tih provincija i silnu krv prolio i novac potratio, dok je do njih došao, a sada ih je, govorilo se, despina izdala mužu sestre svoje. Narod u Carigradu nije pitao, je li to carica morala uraditi, je li bolje, što je dala te zemlje milom, nego da ih dade silom. To se nije pitalo. Ponos vizantijski bješe tim uvrijeđen, a nije se mislilo, da li se taj ponos može i braniti. Labavoj vladi, istina, nije bilo do rata, jer ju je samo mir mogao održati, ali i da je bila ratoborna, ne bi mogla nikako ratovati. Novca nije bilo, a vojske tako isto, jer kroz kratko vrijeme nam se izrično tvrdi, da vlada nije imala gotovo nikakve kopnene vojske, te je morala misliti, da se flotom, na kojoj su bili većinom Latini, brani od Andronika. Drugi je razlog bio, što je despina htjela pouzdana saveznika u Beli III. (II.),
koji je sam bio moćan, a čini se, da je već tada bio sklopio savez sa Stjepanom Nemanjom i tim bio još silniji. Tako je vlada mislila, da sjeverozapad carstva osigura pod nisku cijenu: Bela III. (II.) dobio je natrag zemlje, što su pripadale njegovim predšasnicima, a njegov saveznik Nemanja postao je nezavisan od Romanije. Cfr. To je, na oko, bunilo i uzrujavalo Carigrađane, a Komneni još puste glas u narod, da je život mladoga cara Aleksija II. u opasnosti od despine i protosevasta, da omraze narodu još većma napetoga tog Aleksija, koji je samovoljno stao vladati i otimati im raniji utjecaj na vladu. Iz Carigrada je čak u Armeniju i Englesku prodro glas, da je mati voljela ljubavnika
nego sina i mislila zato ukloniti mladog s puta. Cfr. Komneni su se pokazivali narodu kao zabrinuti i nježni rođaci i to je činilo dobar utisak, premda je bila laž, da su se toliko brinuli za život legitimnoga cara, kao što je i briga Carigrađana za provincije bila neiskrena i proračunata na to, da digne sve provincije protiv Latina, koji su zbilja dosađivali više provincijama nego Carigradu.


III.

Konmenska zavjera protiv protosevasta i despine. — Andronik prema zavjeri. — Car upućen u zavjeru pristaje uza sestru Mariju protiv matere i ljubavnika joj. — Zavjera izdana. Zavjerenici kažnjeni. — Buna kesarise Marije. — Pobijeđeni buntovnici pomilovani. — Patrijarh Teodosije kao pristalica kesarisin interniran, poslije pušten vraća se u triumfu u Carigrad. — Andronik se kreće Carigradu. — Pobijeđeni Andronik Angel pristaje uz mladoga cara. — U Carigradu se raširio glas, da su protosevast i despina Carigrad obećali Latinima za pljačkanje, a Grke za robove. — Megaduka Andronik Kontostefan ođmeće se s flotom od protosevasta. — Aleksije protosevast oslijepljen. — Sukob između patrijarha Teodosija i Andronika.

Carigrađani su brzo zaboravili, da je i Manojlo bio prijatelj Latina ratnika, i prebacivali samo novoj slaboj vladi, da gotovo izdaje Grke Latinima. To su narodno neraspoloženje Komneni okrenuli protiv protosevasta Aleksija, koga nijesu mogli živa očima gledati. Ne možemo tačno reći, koliko su karakter njegov i djela njegova tomu krivi. Da je bio najbolji i najsposobniji čovjek, a da je htio sam vladati, oni bi ga napadali i gledali, da ga obore; on to nije bio. Malo opsežniju karakteristiku ljubavnika despinina imamo samo od Nikite Akominata, koji ga kudi i pogrđuje, dok je srećan, a kada ga je sreća iznevjerila, onda ga Nikita žali zaboravljajući štetu, koju je protosevast državi nanio.
Komneni su bili u mržnji na vladu složni. Svi poznati nam gotovo članovi carske kuće i rođaci njihovi zavjeriše se protiv protosevasta Aleksija i despine, da spasu mladoga cara Aleksija II. i operu ljagu s komnenske kuće, što ju joj je nanosio mrski protosevast i raskalašna Latinka. Nije u prvi mah lako reći, tko je bio vođ te zavjere. Po Evstatiju i Viljemu Tirskom bile su kolovođe sinovi Andronikovi, Manojlo i Jovan, a po Nikiti Akominatu Marija kesarisa. Cfr. Bilo bi plitko tvrditi, napravivši kompromis između ove dvije verzije, da je na čelo zavjere Komnenä stala Marija tek onda, kad su iza otkrivene zavjere sinovi Andronikovi bili zatvoreni. Marija kao kesarisa i muž joj kesar — njezina lutka — bili su odmah na čelu zavjere, jer se u Carigradu malo zavjera kovalo, koje nijesu imale makar prividne pravne podloge. Cfr. I ostali su Komneni, istina, po običaju utjecali na vladu, ali to nije bilo zakonom i titulom tačno zajamčeno i određeno; samo Marija kao kesarica i muž joj kao kesar imali su prava, da utječu na vladu. To pravo im je bilo sada oteto, i oni su imali razloga makar na koji način apelirati na senat i narod, da dobiju svoje nesumnjivo pravo.
Viljem Tirski tvrdi, da je pravi razlog ovoj zavjeri bilo to, sto je Aleksije protosevast samovoljno i „ne pitajući za savjet ostale prvake" upravljao državom. Nikita Akominat se u glavnom slaže s njim, a kao povod zavjere navodi mržnju pastorke na maćehu i osjećaj sramote, što joj maćeha kalja uspomenu na oca raskalašnim životom. Cfr. Marija je uopće u cijeloj zavjeri igrala tako vidnu ulogu, da se na istoku priviđalo ljudima, da ona sama hoće da potisne nepoštenu despinu s vlade i da sjedne na carsko prijestolje, pa je Mihajlo Sirac zabilježio, da su se regenti carstva zavjerili, da despinu ubiju i Mariju postave za svoju caricu. Razlozi su se Marijini držali tako pravični, da je patrijarh, kao branič pravde, otvoreno uz nju pristajao. Cfr. Komneni, kao pravi pravoslavni Grci, neprijatelji sramote na prijestolju, čuvari svoga rođaka cara i braniči jelinski protiv Latina, dizali su vrlo popularnu bunu, jer se u carska prava u Romaniji nije smjelo dirati. Cfr.
Narod je sam bdio nad carskim pravima a sada je protosevast izradio, da je Aleksije II. izdao proglas, po kom njegove odluke ne vrijede ništa, dok ne napiše pored njegova crvenoga carskog potpisa zelenom bojom protosevast Aleksije: ἐτηρήθησαν. On se, istina, mogao izgovarati, da je car dijete izdavao nagovoren i namoljen za državu štetne zapovijesti i da je zato potrebna kontrola ; to je možda bilo i istina, ali to nijesu htjeli trpjeti ni Komneni, a ni narod carigradski.
Kao neprijatelji Latina, na koje se vlada oslanjala, radili su Komneni i nehotice u prilog Androniku, koji se jedini od njih, još za Manojla, usudio otvoreno staviti na ekstremnu nacionalnu grčku stranu i postao tim jako popularan. Iz vijesti suvremenika vidi se jasno, da su svi oni, koji su mrzili vladu i njene pomagače Latine, bili prijatelji Andronikovi. Viljem Tirski tvrdi, da su se zavjerenici protiv vlade protosevastove, osobito Komneni, isticali u mržnji na Latine, a Nikita Akominat veli, da je kesarisa kupila oko sebe svoje rođake, za koje je znala da su naklonjeni Androniku i da mrze protosevasta Aleksija. Cfr.
Andronik je znao sve, što se događa u Carigradu i gledao, kako mu od duga sna postaje java. Njegovoj glumačkoj ćudi nije palo teško pretvarati se, da on i ne misli na prijesto, premda ga je Manojlo zbog toga sumnjičio cijeloga vijeka. Najstariji član komnenske kuće i kao taki čuvar komnenske i s njom skopčane državne časti nije htio javno ništa čuti ni za mržnju na Latine; on je formalno stajao na čvrstoj pravnoj i moralnoj podlozi. Iz Inona su letjela pisma u Carigrad na patrijarha i ugledne ljude, u kojima ih je Andronik kao dobre patriote zaklinjao, da paze na cara kao na oko u glavi, praveći se, kao da i ne sumnja u glasove, koji su se pronosili, da je život Aleksija II. u opasnosti. Cfr. Komnenima, što su ga u Carigrad zvali, pisao je žestoka pisma i raspirivao im ljutu već srdžbu na nesrećnicu despinu i na protosevasta, što im ime sramote. Pisma su ova bila po njegovu mišljenju opravdana; kao najstariji Komnen on da ih je morao pisati, jer da se „zakleo" Manojlu, da će paziti na Aleksija II., kao da mu je sin. Cfr. Za čim je njegova glumačka ćud i pravno-formalističko vizantijsko osjećanje čeznulo, to mu je zbilja pošlo za rukom, te se njegovo posredovanje shvatilo kao pravno opravdano i moralno. Kićena pisma, isprepletana riječima Svetoga Pisma, potkrijepljena razlozima najmilijeg Androniku apostola Pavla, zanosila su za ljubimcem grčkim i iskusnim starim politikom one, na koje su bila upravljena. Cfr. Nikita Akominat zlobno veli, da je Andronikov stil stjecao njemu pristalica. No Andronik nije tražio pristalica sebi, na oko bar, nego mladome caru, nije prao svoju čast nego komnensku. Za svoj se je glas brinuo drukčije. Pustio je vijesti u narod, da se smirio najnemirniji čovjek onoga vremena; iz zavisti gonjen do tada, umirio se, otkako Manojla nije bilo među živima; Cfr. upobožio se još — a to je vrijedilo mnogo u Romaniji. Na jeziku su mu bile neprestano riječi Svetoga Pisma, te nije govorio prostim riječima, svoju je ličnost opkolio aureolom veličanstva, kome je njegova pokajnička skromnost još dobro dolazila.
Čini se, da je Andronik pisao i caru Aleksiju II. i da su ta pisma imala uspjeha, jer vidimo, da se kesarisa Marija usudila, da i brata uputi u tajne zavjereničke, i on je pristao na riječi sestrine. Cfr. Odnošaj sina spram matere nije dakle bio prirodan; on nije sinovljom ljubavlju ljubio mater, koja te ljubavi nije ni zasluživala. Pisac života Henrika II. tvrdi šta više, da je Aleksije II., kada ga je mati pokušala otrovati, da svoga ljubavnika carem učini, sam pozvao Andronika, da ga štiti od zasjeda njegove ne-matere. Ovo ne možemo vjerovati, ali je karakteristično za odnošaj mladoga cara prema materi mu, da je inače dobro upućen suvremenik mogao i tvrditi tako šta. Cfr. Kada je i mladi car bio na strani kesarisinoj, onda ona smisli skloniti prvo sa svijeta omraženoga protosevasta Aleksija i nađe i ubice, da ga na dan sv. Teodora Tirona 17. Februara 1181. ubiju, kada se krene u crkvu. Namjera njena ne bi izvršena, jer se za zavjeru ranije dozna, i zavjerenici dođoše pred sud. Cfr.
Pravi im je sudija bio Teodor Pantehnes, za koga veli Evstatije, da je zbilja bio u zlu taki, kako mu ime veli, i on osudi sinove Andronikove, nezakonitoga sina Manojlova protostratora Aleksija, Jovana Kamatira i druge na zatvor. Patrijarhovo posredovanje između vlade i zavjerenika nije ništa koristilo ; mnogih zavjerenika nestade, da nitko nije znao ni kuda ni kamo. No kesarisu i kesara nijesu se protosevast i despina usudili zatvoriti ni ikako kazniti, premda se znalo, da je to samo pitanje vremena. Zato je uvrijeđeni patrijarh Teodosije htio pred narodom pokazati, da je kao branilac pravde i pristalica kesarisin tako nesiguran od protosevasta, da ni u dvor ne smije. Bio je naime običaj u Carigradu, da patrijarh ide ο Uskrsu u dvor i dade caru poljubac mira. Sada 1181. ne ode patrijarh u dvor, pa tako izostavi na sramotu vlade svečanu ceremoniju, da je pred narodom još većma osumnjiči. Protosevast je zbog toga kipio od bijesa na patrijarha i jedva čekao, da mu se osveti.
Kada je zatim zatvorenim Komnenima pooštren zatvor, jer se tvrdilo, da su u tamnici skovali novu zavjeru, onda sudije s glavom Pantehnesom jasno pokazivahu, da nijesu voljni više štedjeti kesarise i muža joj, misleći zacijelo, da se od Marije, prave glave zavjere, treba osigurati. Kesarisa je to osjetila, i premda je vlada uvjeravala posrednika patrijarha, da se Marija ništa ne mora bojati, ona uteče 6. Maja 1181. s mladim mužem asilu u sv. Sofiji, jer joj je život bio u opasnosti. Cfr. Putem su otvoreno vikali, da moraju bježati od maćehe i ljubavnika joj, i patrijarh ih nepravo gonjene primi u zaštitu. Pa pošto je narod ljubio kesarisu kao nekad Carigrađani posljednje izdanke velike makedonske kuće Zou i Teodoru, to je ona bila sigurna u narodnu pomoć protiv omražene vlade. Cfr. Kada su došli protosevastovi i despinini ljudi u crkvu i stali Mariji prigovarati, da je bez razloga pobjegla asilu, pošto joj život nije u opasnosti, tražila je ona, da se zavjerenici nanovo preslušaju i da protosevast odstupi. Cfr. Zahtjevi su njezini bili pravični, ali dakako, da ih vlada, a u istinu protosevast sam, nije htjela izvršiti. Oko sv. Sofije skupe se nato Carigrađani, pristalice Marijine, i Talijani, zemljaci kesarevi, da ih brane od napadaja većinom latinskih četa, koje su poslali protosevast i despina protiv Marije ne poštujući pravo asila. Ovo bezakonje i mržnja na Latine jeretike đadoše buni čudno lice. Svećenstvo je mislilo, da kao sluge oltara Božjega ima pravo dići svoj glas protiv silnika, koji su se spremali, da na crkvu udare, i na trgovima se stade s krstovima i litijama propovijedati i narod buniti protiv bezakonika. Klepetala, koja su inače vjerne pozivala na zborove u crkvu, zvala su ih sada da oružani brane svetinju.
Buntovnici po običaju carigradskom udare na kuću omraženoga Teodora Pantehnesa, koji je sudio zavjerenicima, oplijene je i razvale. Osim njega opljačkaše sve one, za koje se znalo, da su prijatelji protosevastovi, despinini i latinski. Ali oduševljenje buntovnika nije moglo naknaditi slabu disciplinu, loše oružje i mali njihov broj spram četa vladinih. Pristalice kesarisine budu u boju kod crkve pobijeđene i patrijarh je morao u potpunom ornatu s vrata crkvenih dići svoj glas, da pobjednici u bijesu pobjedničkom ne prodru i u samu svetinju. Cfr. Kada je to vidjela Marija, odluči pokušati izmirenje. Bijes pobijeđenoga naroda bio se za čas pritajao i kesarisa je, poznavajući dobro Carigrađane, — koji sigurno nijesu bili gori, nego drugi velikograđani —, morala s tim računati. Nikita Akominat im ne može oprostiti, što je i kod njih kao i kod drugih ljudi iza zanosa dolazila reakcija, možda samo malo naglije nego inače. Tom prilikom napisao je karakteristiku naroda carigradskoga, koja se toliko puta prepisivala i koja se i sada prepisuje, da se pokaže nestalnost carigradska; s istim bi se pravom moglo tvrditi i za narod drugih velikih gradova, da je odviše nestalan, a ne shvaćati to kao osobinu vizantijsku, jer gdje su isti razlozi, koje Nikita navodi, zašto su Carigrađani taki, tamo su i posljedice bar slične. Cfr. Nije ovdje mjesto, da polemiziramo protiv Nikite Akominata i onih, koji mu slijepo vjeruju, jer im po volji govori; samo moramo jedno spomenuti, da nije istina, što tvrdi sada žučan pisac, da se carevi ne mogu nikako pouzdati u vjernost Carigrađana, koji da su za zakon ludost odabrali. Legitimnim gospodarima bili su Carigrađani obično vjerni podanici, često oduševljeni poštovaoci, a uzurpatorima, koji to nijesu njihovom voljom postali, bili su nepouzdani i opasni. Poznato njihovo osjećanje za legitimitet tjeralo ih je i sada, pored ostaloga, da se bore protiv nezakonite vlade, a borbu je tu još osveštao patrijarh Teodosije pristajući uz protivnike protosevastove. Kesarisa se bojala međutim sramote, da je silom ne izvuku iz hrama, pa je i zato mislila na bar privremeno izmirenje. Cfr. Oko utaloživanja bune osobito su se trudili plemići i visoki dostojanstvenici. Mariji i mužu joj obeća vlada potpun oproštaj, a tako isto i njihovim pomoćnicima. Dvor je bio u velikoj stisci, kad je one, koje je malo prije proglasio za državne izdajnike i buntovnike, sada bez ikakve kazne morao pomilovati. Taka slabost uvijek je znak skora pada. Marija i njezin muž Rajnerije - Jovan prime zakletvu od megaduke Andronika Kontostefana i heterijarha Jovana Duke na ugovor ο izmirenju s vladom te još iste noći potajno prijeđu iz crkve u veliku palaču. Andronikova kći Marija uteče tada iz Carigrada, da obavijesti oca ο svemu; — kao da nije bila žensko, tako je radila prava Andronikova kći. Cfr.
Sada se Aleksije protosevast trudio, da protura makar na stranu glas, da se Marija kesarisa bila pobunila protiv brata cara; na istoku se tome donekle vjerovalo, a u Carigradu se međutim sigurno znalo, da je car bio isprva sporazuman sa sestrom i da joj i kasnije nije prijetio on, kada je digla otvorenu bunu, nego protosevast. Cfr. Viljem Tirac zabilježio je, da se kesarisa pobunila protiv Aleksija II. u korist Andronikovu, a Mihajlo Sirac šta više tvrdi, da je ona sama mislila na prijestolje. Cfr. Momentano nije bilo ni jedno ni drugo istina. U opće jasna plana i otvorenosti nije bilo među Komnenima zavjerenicima. Cfr.
Htjeli su nanovo utvrditi utjecaj na vladu i zato oboriti protosevasta; da su pobijedili u borbi, između sebe bi se posvadili pri diobi vlade, i teško da bi ikada ozbiljno pozvali Andronika, da zauzme mjesto protosevastovo, jer za njim Komneni nijesu iskreno čeznuli. Ali sada, pobijeđeni, morali su misliti na njega i s njim računati, pošto je narod za bune kesarisine pokazao veliku ljubav spram sijedoga izgnanika, uvjeren, da je naglost i nepromišljenost mladih zavjerenika kriva neuspjehu, a od Andronikove staračke iskusnosti i umiješnosti očekivalo se svako dobro.
Protosevast se ludo nije obazirao na to uvjerenje carigradskoga naroda, koje je njega, despinu i njihovu latinofilsku stranku smatralo za careve izdajnike, a ne, kako je on htio i službeno tvrdio, kesarisu Mariju i njezinu stranku. Zato potplati nekoliko senatora i viših duhovnika i pred njima optuži mrskoga mu patrijarha Teodosija, što se zavjerio s kesarisom protiv cara i što je dopustio, da se od crkve načini kula za obranu. Cfr. Patrijarha osudiše ljudi protosevastovi, ali on nije smio izvršiti osude, jer se tome jako protivila Marija kesarisa, a za njom je stajao cijeli narod. Tek kada se je kesarisa, umorena od borbe, povukla u manastir na Terevintu, da se odmori od silnih napora, usudi se protosevast maknuti patrijarha iz patrijaršije i internirati ga u Pantepopti manastiru. Cfr. Tada je nanovo podignuta formalna parnica protiv Teodosija, ali sad nije mogao protosevast izraditi osude, jer su i sama despina i svi Komneni bili za patrijarha, jer mu se nije moglo dokazati nikakvo zločinstvo, kojim su ga protosevast i njegovi podmićeni ljudi okrivljavali. Cfr. Nitko moćan i ugledan u Carigradu nije pokazivao nimalo volje, da pomogne protosevastu, da zadovolji svoju ličnu osvetu; tako je on morao pristati, da se patrijarh iza nekoliko mjeseci vrati iz progonstva u patrijaršiju. Povratak patrijarhov bješe triumf njega i njegove stranke, a jasan poraz protosevasta i njegovih pristalica. Zato su iza amnestije zavjerenika, pogažene riječi ο pomilovanju i triumfa patrijarhova i bili dani tadašnje vlade izbrojeni. U samoj regenciji nastao je rascjep tim, što je despina s dvorom bila protiv toga, da se patrijarh tuži i osudi, a protosevast je pokušao to uraditi protiv njene volje, u misli, da s proigranom ženom može činiti, šta hoće.
Andronikova kći Marija tačno je obavijestila oca ο svemu, što se u Carigradu dogodilo, i strasnim riječima raspalila žarku težnju očevu za vladom: — vatrena ždrijepca razigrala je ostrugom još većma. Istinu mu je govorila, kada je pričala, da je Grcima — Bog pa Andronik. Za bune kesarisine je kao iz jednoga grla povikao narod za Andronikom, koga je odavna ljubio kao velika Grka i prijatelja siromašnoga naroda. Cfr. Spas države očekivali su Grci od ljubimca Romeja, koji je mnogo trpio i mnogo naučio. Mladome caru nijesu mogli poželjeti boljega staratelja nego Andronika, koji se još i Manojlu „zakleo", da će čuvati ime i vlast komnensku kao zjenicu oka svoga. Cfr. Bilo je dakle vrijeme, da osvane u Carigradu, željno izgledan od toliko očiju.
Andronik se nije mogao u plemstvo pouzdati, koje je znalo šta on misli ο njemu i čemu se ono od njega ima nadati, nego skupljaše oko sebe — kad je smislio krenuti s vojskom Carigradu — narod, potišten od plemstva, poreznika i neprijatelja. Ogorčeni neprijatelji vladini bili su oduševljena vojska Andronikova; čvrsti, divlji Paflagonci jatili su se oko svoga namjesnika, koji je za svoje kratke vlade među njima znao steći njihovu ljubav. Sada se s njima potkraj 1181. krene Andronik iz Sinope — gdje ga je već kći Marija našla — i prolazeći kroz Malu Aziju skupljaše oko sebe pouzdanu i oduševljenu vojsku. Mogao je putem pokazivati pisma, što su mu moćni i ugledni ljudi iz Carigrada pisali, da spase državu iz zla, u kome se nalazila, a on je sam već bio zgodan, da i bez takih pisama steče sebi ličnih pristalica. Cfr.
Neprestano mu je bila na jeziku „zakletva", što ju je dao Manojlu, i kao nježan rođak pričao je dobar glumac ο mladom neiskusnom sinovcu, koga nemati u propast gura, da zadovolji svoje niske strasti. Cfr. Protosevast je vidio, za čim teži Andronik, ali je pustio, da se stvari i dalje razvijaju, kako su počele, jer je bio nesposoban, da im dade željeni pravac. Nikita Akominat priča samo, da je protosevast mislio čarima despininim i novcem steći sebi pristalica te i dalje ljenovati. Sam kori protosevasta Aleksija, što upropašćuje svojom ljenošću i nesposobnošću državu, a Andronikov pokušaj, da učini kraj tome, strašno mu je nesimpatičan i zove ga težnjom za tiranidom — to je više nego konservativnost. Kasniji rad Andronikov baca, u ostalom, i na Nikitino i Evstatijevo prikazivanje sadašnjih događaja tamnu sjenu, pa je zato i njihovo pričanje ο Andronikovu prolazu kroz Malu Aziju sasvim nepouzdano i s namjerom izvrnuto. Zbog same opozicije spram dinata silnika i pola samostalnih carskih namjesnika možemo već sa sigurnošću zaključivati, da je prost narod, gdje zastrašivanje nije bilo odviše jako, listom pristajao uz Andronika. Evstatije veli, da je Andronik skupljao i pomorsku i kopnenu vojsku, no Nikita ne govori ništa ο pomorskoj sili, a obojica s podsmijehom pišu ο prostim, slabo naoružanim i neizvježbanim seljacima, vojnicima Andronikovim. Cfr. Zapadni pisci i Muhamed ebn Džobair govore ο nevjernicima, koje da je Andronik sa sobom vodio. To je samo priča, izmišljena, što je sam Andronik dugo živio među Turcima i što su ga neki još pomiješali s njegovim bratom Jovanom, koji je primio Islam. Polako je išao Andronik, jer mu je vojska putem rasla, i on ju je vježbao i s puta pisao još čuvenijim dinatima i namjesnicima, da ih predobije za mladoga cara, da se odmetnu od nedostojne vlade. No pisma su ta imala slaba uspjeha i kod vlasteoske i činovničke aristokracije, jer su oni ο svojoj koristi mislili prije svega — sve ostalo im je bilo gotovo svejedno. Jelinstvom i mržnjom na Latine jeretike nijesu se mogli zanijeti ti arhonti, koji su se kroz nekoliko godina izmirili s Latinima, gospodarima Romanije, samo da održe svoje zemlje. Cfr. Dinati su mislili šta više, da imaju prava prezirati državnu vlast i prkositi joj, koja se za njih, po njihovu mišljenju, nije brinula, nego je za činovničke vlade još zlorado uživala, kada su Turci pustošili Malu Aziju, a Latini Moreju, da tako oni bar odbiju rogove ponositom plemstvu, koje vlada nije bila kadra odbiti. Od Andronika se ni dinati-vojnici ni činovnici nijesu nadali, da će državu žrtvovati partajskim interesima kao Foka vojnik ili Konstantin VIII. i nasljednici mu, kreature činovničke. Zato ga i nijesu ni jedni ni drugi pomagali, pa se je on morao oslanjati jedino na sirotinju, koju su složno mrzile obje klike, koje su se na vladi izmjenjivale i koju su se samo moćni carevi - vojnici u X. i XI. vijeku usudili donekle štititi. Nikakvo čudo zato, što se protivio Androniku, koji je dolazio na čelu narodne vojske, — a to je bilo tada nečuveno u Romaniji, gdje se bilo naučilo na plaćeničku vojsku i dinatsku —, Jovan Duka čuvar Nikeje i što mu je već tada javio Jovan Komnen, upravitelj Trakije, da ne pristaje uz njegove prijedloge, da se vlada protosevasta i despine obori i dade legitimnom caru. Kao što su protivnici Isaka Komnena nekad tvrdili, da će on tištati narod, tako su se i ovi izgovarali, da se boje Andronikove tiranide. Cfr. Onda se još vojska, donekle i dinati, mogli nadati, da će njihov utjecaj zamijeniti dotadašnji utjecaj činovnički. Isak se zbilja oslanjao bar isprva na vojsku i vođe joj dinate, a Andronik se oslanjao odmah na prosti narod; — to je značilo, da će sam vladati. Činovništvo se takih misli kod careva inače nije bojalo i ironično su dvorani govorili, da je to stara carska bolest, htjeti sam vladati, koja brzo prođe, no sada su ipak mislili ο Androniku drukčije. Mržnja maloazijskih dinata na Andronika bila je tako velika i očigledna, da je vlada, iako sasvim nesposobna, uvidjela, da treba pokušati upotrebiti dinate i navesti ih, da se s njom bore protiv svojih kmetova, koji su bježali pod zastave Andronikove. Cfr.
Aleksije protosevast dade zato novaca Androniku Angelu, da skupi vojsku i da udari na Andronika. On je pristao na to, sukobio se s četama Andronikovim, ali pretrpio sramotan poraz u blizini Haraka, premda se borio samo s neznatnim vođom Andronikovim i njegovim neuređenim i neizvježbanim četama. Cfr. U Carigradu su ga poslije optužili, da je skupio nesposobnu i malu vojsku, a novac pronevjerio. Nešto je od toga i bilo istina, jer pobijeđeni Angel prijeđe na stranu mladoga cara i izmiri se s Andronikom. Zadovoljan ovom pobjedom, uvjeren uspjehom, da mu se skoro skupljene čete junački i oduševljeno bore, nije udarao na protivničku Nikeju i Nikomidiju, da ne gubi skupo vrijeme, nego krenu pravo Carigradu i udari tabor kod Halkedona. Cfr. Bistrim je pogledom uvidio raspoloženje naroda i nije se bojao neprijatelja iza leđa, — oni su bili tako neznatni i nesložni da mu zbilja nijesu smetali.
Evstatije nam je najpouzdaniji svjedok ο čežnji carigradskoga naroda za Andronikom za vrijeme „svetoga rata" 1181. Sada, kada je gotovo iza godine dana stigao Andronik na dogled Konstantinova grada, tvrdi opet on s Viljemom Tircem, da su se Carigrađani zanijeli za njim od oduševljenja, te da su u zanosu od vojske Andronikove napravili silu, kakve carstvo nije skoro imalo. Cfr.
Sada je protosevast ipak morao misliti na obranu, a kakvo je bilo u Carigradu među Grcima raspoloženje, nije moglo biti ni sjenke od nade, da će Grci braniti omraženu vladu. Hrabriji su već otvoreno prelazili Androniku, divili su mu se, uživali su u slatkom i mudrom zboru njegovu, na rukama su ga nosili od radosti, a koji se to nijesu usudili, oni su simpatizirali s Andronikom, letjele su im kukavicama misli i dvoru i preko mora, jer su htjeli i na jednu i na drugu stranu, čekali su samo, tko će nadvladati, da uz onoga pristanu, a poslije da se diče, da su svojim pristankom pobjedniku pobjedu donijeli. Cfr. Protosevast nije imao nikakve kopnene vojske, nego smisli flotom spriječiti prelazak Andronikov u Carigrad; na lađama su bili većinom Latini, u koje se je protosevast jedino i mogao pouzdati, otkako su despina i on sasvim uništili poštovanje Grka prema vladi. Cfr. Ozbiljan pisac, Evstatije, tvrdi, da su despina i protosevast Aleksije obećali Latinima, da će ih pustiti, da opljačkaju nepokoran Carigrad i da od Grka naprave svoje robove. Ne radi se ο tome, da li je ovo istina ili nije, glavno je, da se ovo tvrdo vjerovalo — i sasvim su lažne vijesti i namjerno izvrnuti glasovi pravili Cesto čuda od zanosa. Protosevast nije u ostalom morao ni to obećavati Latinima, nego im samo jasno predočiti, šta ih čeka, ako padne regencija, obasuti ih lakome poklonima — i oni su bili, bar za neko vrijeme, njegovi ljudi.
Teško je bilo postaviti zapovjednika floti. Protosevast je imao razloga biti tako nepovjerljiv, da je smislio koga sigurnog svoga rođaka postaviti za zapovjednika, ali mu je vlast bila tako slaba, a neodlučnost tako velika, da nije izvršio svoju prvobitnu namjeru. Megaduka Andronik Kontostefan, zet pokojnoga Manojla po sestri carevoj, tvrdio je, da je on po zakonu zapovjednik flote; i protosevast, da prividno očuva zakonitost, učini Kontostefana zapovjednikom, ali nepromišljeno već ogorčenom i zato sumnjivom zapovjedniku dade svoje ljude za pomoćnike, da ga uhode. Cfr.
Dok je Kontostefan krstario s flotom po Propontidi, pošalje Aleksije protosevast Georgija Ksifilina, svećenika sv. Sofije, kao poslanika Androniku s porukom, da se okani toga, što je naumio, jer da će inače planuti građanski rat; neka se vrati Andronik u svoju provinciju i neka živi mirnim životom, a vlada će ga zato obasuti novcem i častima. Andronik je odgovorio poslaniku u glavnom ono isto, što je prije nekoliko mjeseci zahtijevala kesarisa, kad su je pozvali, da iziđe iz crkve i ne pravi bune: da će se on naime povratiti, ako se protosevast skloni i položi ο svemu računa, što je učinio, ako carica izvrši kaluđerički zavjet i ako mladi car sam dospije do vlade, kako mu je otac to odredio. Cfr. Vidi se jasno iz cijeloga rada Andronikova i iz njegova odgovora poslaniku, da je opozicija vladina radila sada po planu, smišljenije i sigurnije nego vlada, pa i zato već s nadom na uspjeh. Kada se doznalo za ovaj odgovor i kada je u narod pušteni glas, da će vlada izdati Carigrad i Grke Latinima, stao već pokazivati jasne posljedice na raspoloženju narodnom u korist Andronikovu, onda i uvrijeđeni megaduka Kontostefan prijeđe s flotom na stranu mladoga cara, Andronikovu, i time bi uklonjena opasnost građanskoga rata. Carigrađani su htjeli, da Andronik sada odmah dođe u grad, ali on se ne pokori narodnoj želji, nego osta još u taboru.; Cfr. Vlada već nije imala vlasti u Carigradu, i narod, koji se prije godinu dana borio protiv nje, udari na zatvore, pusti iz njih sinove Andronikove i ostale zavjerenike, okrivljene zbog uvrede veličanstva i izdajstva države, a baci u zatvor protosevasta Aleksija, gdje su ga čuvari mučili i sanana bockali, da nije mogao oka sklopiti. Cfr.
Nije čudo, što Viljem Tirski piše, da se protosevast mogao spasti, da nije novca štedio, jer su Latini onda mislili, da se novcem sve može postići, ali je čudo, što i Nikita to tvrdi; sramotu i opasnosti nije nitko mogao narodu carigradskom naplatiti. Cfr. Grozote i mučenja mogle su samo zadovoljiti uvrijeđene i zbilja ili uobraženo ugrožene Carigrađane. Zato posade bijesni Aleksija protosevasta na nekakvu ragu i sa svima pokorima i poniženjima, običnim onda u Carigradu a i po cijelom svijetu, vodahu ga prvo po gradu, te ga onda prevedu u tabor Andronikov. On ga ne osudi sam, nego ga formalno po zakonu dade od postavljenih sudija suditi, koji ga osude, da se oslijepi, i obična, za ono doba još blaga osuda, bi odmah izvršena.
Silovitom i samovoljnom patrijarhu nije se dopadala Andronikova samostalnost i sigurnost u radu, jer on nije čeznuo za takim regentom. Nikita Akominat nam nagovješćuje prijelom u patrijarhu još kad priča, kako je patrijarh Teodosije tješio u zatvoru Aleksija protosevasta i tim pokazivao, da ne odobrava njegovo interniranje. Prijelom i potpun preokret jasno se pokazao u prvom susretaju Teodosijevu s Andronikom. Razgovor, što se između njih raspreo tom prilikom, priča Evstatije isto kao i Nikita, samo on veli, da se dogodio jednom prilikom kasnije, a Nikita vjerojatnije tvrdi, da je patrijarh prešao već sada, ali naposljetku, Androniku, da ga posjeti i on, kada su ga već svi ugledni ljudi iz Carigrada posjetili. Cfr. Oba bistra i pretvaralice, željni neograničene vlade, odmah su uvidjeli, da im nema mjesta jednom pored drugoga. Patrijarh je mislio sada vršiti regentska prava, kao što su ih često vršili patrijarsi u Carigradu za malodobnih careva te i u državnim i crkvenim stvarima bili prvi, ili bar državnu vlast upotrebiti na korist crkve. Zato se već samostalnost Andronikova prema njegovoj stranci, koja ga je od naroda prisiljena morala pozvati, nije dopadala podmuklom Armencu, a sada je bio na čisto, s kim ima posla. Vidio je, šta ga čeka, i požalio za carem Manojlom, možda i za prošlom vladom, pa se odmah sjetio, da mu je pokojni car pričao, da će baš ovakog upoznati Andronika. Vješti glumci hvatali su u razgovoru riječi jedan drugome i potajice se peckali.
Andronik je stao prebacivati Teodosiju, vjeran ulozi nježna rođaka, što se bar on nije više brinuo za cara-dijete, kad mu je to sveta dužnost i kad mu je i Manojlo to na samrti naložio. Patrijarh se opravdavao crkvenim poslovima i svršio je odgovor riječima, da mu se otsada to ne će moći prebacivati, jer da je on svršio starateljstvo tim, što je Andronik došao. Princ se trgao nato misleći, da mu je tim obrazina zderana, i umjetno je planuo, ali se lažnim izgovorom Teodosijevim prividno brzo zadovoljio. Kad su se rastajali, bili su na čistu, da će se ova borba riječima u Carigradu drukčije nastaviti.
Andronik ni sada još nije htio prelaziti. Svoju volju u Carigradu vršio je preko sinova i pouzdanih ljudi, raspitivao se ο raspoloženju narodnom, sam je studirao to raspoloženje, kad sa mu Garigrađani u tabor prelazili, i tako je uvidio, da svi gledaju u njemu prvo osloboditelja od latinske tiranide. Kao jedan čovjek digli su se Grci protiv Latina, koji su bili spremni, da opljačkaju Carigrad i od slobodnih Grka naprave svoje robove, ako protosevast pobijedi Andronika. Aleksije protosevast pao je eto, i narod je mislio, da je u pravu vratiti Latinima u Carigradu ono, što su oni njemu spremali. Andronik se nije rado pokoravao narodu carigradskom, ali ovdje mu je morao popustiti.


IV.

Andronik se odlučuje kazniti Latine kao saveznike državnoga izdajnika Aleksija protosevasta. — Pokolj Latina u Carigradu. — Latinska odmazda.


Latini su već slutili, da će se narodna mržnja na vladu, koju su oni podupirali i gotovo održavali, na njima iskaliti. Cfr.To nije bila nikakva rijetkost u Carigradu. Kada je carigradski narod mislio, da carevi odviše favoriziraju Latine novcem ili privilegijama, budi iz kakvih razloga, on je pokazivao svoje protivljenje i neodobravanje carske politike udarajući na latinske krajeve u Carigradu, ubijajući i pljačkajući. Cfr. Ovaj način oponiranja u despotskim državama, gdje narod nema drukčije prilike, da pokaže i ispuni svoju volju, nije nikakvo čudo. To se događalo svaki čas iza prvoga krstaškoga rata, i Latini su krivili careve, da su oni pravi pokretači tih nekažnjenih masakra, jer se ni potrebne represije careva na Latine nijesu bitno razlikovale ođ buna carigradskoga naroda.
Sada je u Carigradu vrvjelo Latinima. Evstatije tvrdi, da ih je bilo više nego 60.000; a Mlečani još nijesu u to vrijeme kao obično u gradu, jer su rđavo stajali s Romanijom još od 1171., kada ih je Manojlo po zasluzi im dao internirati i imanje im zaplijeniti po cijeloj carevini. Rat i diplomatički pregovori nijesu Mlečane doveli do željenoga uspjeha, pa im je sada od njihove vlasti bilo zabranjeno nastaniti se u Carigradu zbog nesigurnosti, dok se Mlečanima ne naknadi materijalna šteta novcem, a sramota novim, većim koncesijama u trgovačkim privilegijama. Represije mletačke bile su i tada kao uvijek, kada su se pomorci Latini svetili Romaniji — pljačkanje grčkih obala i otoka; čim se u Carigradu dogodilo kakvo čudo, to su za čas znali nesrećni provincijalci, koji su najmanje bili tome krivi, što narod carigradski nije shvaćao visoku carsku politiku prema Latinima i što su često carevi mislili, da Latini traže više, nego što im je obećano, ili su naposljetku htjeli trgnuti obećanja data im u teškim časovima. Te se represije, koje su zbog nepopuštanja uvijek dugo trajale, provlače kroz vladu sva tri prva Komnena i predmet su neprestanih prebacivanja. Kao što su carevi redovno tvrdili za masakre, da im oni nijesu krivi, tako su se i talijanski gradovi izgovarali, da oni nijesu krivi zbog pljačkanja, nego da su krivi odmetnuti vođi.
Manojlo je i umro, a odnošaj prema Mlecima bješe ili još neprijateljski ili u najboljem slučaju vrlo neiskren i nepouzdan. Ono Mlecana, što ih je u to vrijeme bilo u Carigradu, zavela je na taj nesiguran korak velika težnja za dobitkom. Upletanje Latina u unutrašnje grčke stvari bilo je Grcima vrlo mrsko. Manojlo je od njih napravio neku vrstu građana, βουργέσιοι, da ne gleda tolike tuđe podanike u carstvu, nemajući nikakve moći nad njima, i podložio ih tim donekle bar grčkoj vlasti. Cfr. Grci i car nijesu međutim mislili ovim dati Latinima neka prava, nego samo nekako bar stalno pravno regulirati njihov odnošaj prema državnoj vlasti, ali zbog silovitosti latinske to nije išlo.

Sukobi između Grka i Latina u Carigradu bili su dotada uvijek zbog carske spoljašnje ili crkvene politike, nikad zbog unutrašnje; sada su se Latini, kao taki, prvi put umiješali u unutrašnje grčke stvari. Evstatije izrijekom tvrdi, da su građani Latini bili zbilja spremni kao taki, ne kao plaćenici, pomagati protosevasta u „svetom ratu", da se nije samo tako brzo svršio. Viljem Tirac, nastavljač Sigibertov, i drugi latinski pisci, šta više Armenac Vartan Veliki, znali su, da su Latini oslonac vlade protosevastove; Viljem tako daleko ide, da vladu obično zove „naši". Cfr. Jasno je, da to zastrašivanje Grci nijesu mogli trpjeti; narod je imao razloga misliti, da je istina, što se govorilo ο pljačkanju Carigrada i zasužnjavanju Grka, jer se i vlada protosevastova i despinina, koja se oslanjala jedino na Latine i bila zato ο njima zavisna, nije zbilja razlikovala od strane, latinske vlade. Zato ο tome nema sumnje, da je Aleksije protosevast bio optužen kao državni izdajnik, koji se s neprijateljima Romanije bio složio protiv svoga legitimnoga cara Aleksija II, i zbog te više ili manje stvarne tužbe bio i osuđen. Pa kad je on kažnjen, trebalo je kazniti i pomagače mu Latine. A zanimljivo je, da su i oni sami mislili, da je to pravično, i nijesu se branili, da su krivo obijeđeni, nego su, kada je pala vlada protosevastova, „kao utučeni" stali bježati iz Carigrada, a velikaši su ih grčki na to još opominjali. Nitko nije dakle sumnjao, da se Latini moraju kazniti zbog njihova upletanja u unutrašnje grčke stvari, zbog pomaganja nezakonite vlade, zbog namjere, da opljačkaju Carigrad i da od Grka naprave svoje robove. Konflikt je povećavalo i to, što su Latini bili odviše prosti, a da bi znali prikriti svoje davne namjere, da osvoje Romaniju, osobito bogati Carigrad. Oni među njima, koji su mislili, da su najprepredeniji i najlukaviji, tvrdili su, da je osvajanje carstva taktička potreba i da su krstaški ratovi zato bez prava uspjeha, što je Romanija još na svijetu pa sprečava direktno i indirektno napredovanje Latina na Istoku. A budući da su se ovi taktički razlozi činili jako slabi i nezgodni, da steku opće odobravanje, to su se potkrepljavali drugim — vjerskim razlozima; govorilo se, da su Vizantijci samo po imenu hrišćani, da im se mora zlato njihovo, — za kojim su se otimale lakome oči varvarske —, oteti i upotrebiti za rat s nevjernicima. Grci su dobro znali za sve te namjere i s pravom su u svakom Latininu u carstvu gledali krvna, zakleta neprijatelja, koji se na njihovu štetu bogatio i razmetao.
Protiv ove mržnje na Latine, koja se pokazivala u istinu kao čvrsta odanost pravoslavlju i kao patriotizam grčki, nijesu Komneni mogli imati ništa; oni su je morali samo utišavati, da ne izbije elementarnom silom. Razmažen carigradski narod nije razumijevao, da carevi moraju donekle laskati latinskim provalnicima, ako misle održati Romaniju; on je gledao samo, kako se novac rasipa na Latine mjesto na svečanosti i sjajne igre. Provincija, koje su gazili i robili Latini i koje su taj novac većinom davale, nije žalio carigradski narod, nego se samo on osjećao prikraćen. Za težnje Aleksija I., da se osvoje sve nekadašnje vizantijske provincije, osobito na zapadu, nije narod imao smisla, a još manje za Manojlove često zbilja fantastične planove, koje je car mislio pomoću novca i Latina izvesti; narod je zato i proglasio nekad Manojla većim prijateljem Latina, nego Grka. Samostalnost careva prema Latinima ipak se nije izmakla narodnom oku i on je vrlo dobro osjećao razliku između držanja Manojlova prema Latinima i držanja Aleksija protosevasta. Aleksije i despina činili su se carigradskom narodu više agenti, nego prijatelji latinski.
Patrijarh Teodosije bio je najprije na strani uvjereno pravoslavnoga grčkoga naroda, jer makar kako neiskreni i rezervirani bili pregovori Komnena s papama ο uniji, činili su se oni s pravom pravoslavnoj crkvi sumnjivi i opasni. Teodosije se otvoreno priznavao za prijatelja kesarise i njezine stranke; Andronik mu je, dok se nije s njim upoznao, bio mio osobito zato, što je znao, da će se okaniti Rima i da se ne će upletati u dogmatske prepirke, a još manje izazivati ih. Za patrijarha je Andronikova odvratnost od Rima i dogmatičkih svađa bila ipak slaba kompensacija, kad se uvjerio, da utjecaj patrijarhata na vladu ne će biti nikakav i da će državna vlast postupati sada s crkvenom administrativnom vlašću kao s podređenom. Tako se dogodilo, da se držanje Andronikovo činilo narodu korektno, a Teodosijevo nerazumljivo, možda izdajničko, jer patrijarh dakako nije smio otvoreno kazati pravi razlog prijeloma s Andronikom.
Je li Teodosije raspravljao s Andronikom još u taboru ο držanju spram Latina u Carigradu, ne znamo, ali je lako moguće, da jest i da je i on bio za to, da se kazne skvrnitelji svetinje Božje. Položaj Andronikov nije bio lak, jer je opasnost bila velika, da mu carigradski narod, koji se za njim oduševljavao, postane gospodar, — kao što je to bilo kasnije za Isaka Angela. Pametno je bilo zato, što je za sada ostao u taboru i tako se oprostio demonstracija masa u Carigradu, s kojima je teško upravljati.
Sud, što je osudio Aleksija protosevasta, nema sumnje, da je raspravljao i ο njegovim sukrivcima; a što se naroda tiče, to je jasno, da makar kolika bila mržnja njegova na plemstvo i birokraciju, da je mržnja na Latine bila još veća, i ona je davno stvorila sud, da su Latini krivi svemu zlu, što tišti Romaniju. Cfr. Deputacije Androniku tražile su, da se kazne izdajnici, jer stranka ultra-grčka, koja je toliko vremena potisnuta kupila jed, nije ni mislila ο tom, da će joj vođ njezin, kada je došao sada na vladu, razbiti davno iščekivanu radost, da se po zasluzi odmazdi Latinima za sva zla, što su ih oni činili Romaniji. Cfr. Andronik je međutim dobro znao, da se državna vlast ne smije upotrebljavati za stranačke svrhe, pa zato on nije ni u pismima u Carigrad niti na putu isticao mržnju na Latine kao povod svome posredovanju, nego mu je ona samo podmetana. Premda su okolina njegova i pristalice mu nalazili, da je to u redu, mislili su, da je na njihovoj strani strasnost i osvetljivost Andronikova i nadali su se"od njih izvršenju svojih želja. No prošli su dani, kada se Andronik za srcem samo povodio; nije to više bio nekadašnji lakomisleni princ. Sudbina mu je napravila duševni život vrlo kompliciranim; misao mu je pratio osjećaj, a čist osjećaj nije mogao ni časa djelovati na Andronika, a da ga ne razudi skeptična misao. Iskustvo i znanje njegovo nije bilo prosječno, nego neobično. Sada su svi tražili od njega kazan Latina, branili je razlozima zgodnim, na oko nepobitnim, uzimali su na se posljedice, ali Andronik je dobro znao, da će se u slučaju rđavih posljedica sva odgovornost na njega svaliti i morao se dobro pitati i zrelo razmisliti, šta može biti od te kazni u masi.
Izgledi ni u najgorem slučaju nijesu bili rđavi. Glavni kontingenat Latina u Carigradu davali su talijanski gradovi Mleci, Genova i Pisa. Mlečana sada ne bješe ili bješe vrlo malo u Carigradu, i ti nijesu smjeli tražiti zaštitu od svoje vlasti, jer su bili protiv njene zapovijedi u gradu. Bili su dakle u glavnom Genovezi i Pisanci, s kojima se moralo računati. Andronik je dobro znao za užasnu mržnju, što je postojala između talijanskih gradova; znao je i to, da su se u Carigradu samom Latini krvili i palili, udarali ogorčenije jedni na druge, nego kada su Grci na njih udarali. Zato mu je sada dobro došlo to, što je Manojlov odnošaj spram Mletaka bio rđav, pa im on smisli naknaditi bar donekle štetu od 1171., steći tako njihovo prijateljstvo, i osvetivši se njihovim neprijateljima poslije se s pomoću njih braniti od zajedničkih im neprijatelja Genoveza i Pisanaca, koji su opet između sebe bili neprijatelji i zato nesposobni, da za dugo složno dosađuju Romaniji. Misao je ta bila potpuno osnovana na prilikama onoga vremena, a posljedice su pokazale, da je tako zbilja dobro smišljena. Zato pristane, da se kazne saveznici Aleksija protosevasta zbog državnoga izdajstva i izdajničkih namjera, pošto je ranije možda obavijestio ono Mlečana u Carigradu što ih je bilo, šta čeka Latine.
Flota preveze izabrane čete Andronikove u grad, svećenstvo i carigradski narod sjedine se s njima i udare na latinske krajeve. Cfr.
Latini su i sami znali, da će biti kažnjeni zbog svoga držanja; glasovi ο masakru, što će doći, širili su se, čim je protosevast pao; i mnogi su se zato sklonili iz Carigrada sasvim ili na lađe, koje su bile u Zlatnom Rogu, i čekali, šta će biti. —
Ostale su jogunice i što se nije moglo skloniti ili nije vjerovalo, da će doći do pokolja.
Carigrad je sada bio pozornica događaja, kakvi su se često događali između pojedinih latinskih krajeva i Grka i Latina; čini se, da se ovaj pokolj od pređašnjih samo po veličini razlikovao. Podivljala, i kad je krv vidjela, pobješnjela svjetina pravila je čuda i vršila grozote raspuštenim bijesom, da dade maha nagomilanoj srdžbi na Latine. Svećenstvo, vojska i narod jednodušno su radili. Nadmetali su se u bijesu, da tako pokažu svoj pravoslavni žar i vrući grčki patriotizam; palili su, pljačkali i ubijali; nijesu za umor znali tražeći one, što su se posakrivali, ubijali su bolesne, nejake, starce i djecu: — kod podivljale svjetine nema smisla govoriti ο smilovanju. Bijes im je bio užasan. Jasno je, kako je ogromna mržnja bila, i odatle, što nam se manje govori ο pljački, nego ο ubistvima i grozotama. S izabranom su rafinerijom patili i sramotili svećenike latinske, braća im u Hristu vodili su sami narod na „napete rimske jeretike"; papinu su legatu odsjekli glavu pa je vezali od pokora i čuda za rep pseći; mrtve su iz grobova kretali i vukli, kao što se radi u naponu najstrašnijega bijesa i najžešće mržnje, gdje razumnoj misli mjesta nema. Kada su vidjeli, da su im mnogi utekli na lađe, krenu za njima u potjeru s grčkom vatrom, ali bez uspjeha. To je bilo polovicom 1182. godine. Cfr.
Latini su se Grcima za ovaj pokolj ljuto osvetili i s oružanim lađama pljačkali su obale vizantijske, udarali su na otoke, pa da i oni dadu neki religiozni karakter njihovoj odmazdi, navaljivali su osobito na bogate grčke manastire po otocima, pljačkali su ih i Latinima nanesenu štetu tako stostruko naknadili. Cfr. Nesrećni su provincijalci i to morali zahvaliti narodu carigradskom, koji je sada plivao u radosti gledajući svoju davnu želju ispunjenu.
Taku su jednu latinsku lađu — boču — nakrcatu plijenom zarobili Saraceni; sultan Saladin se ponosio tim uspjehom egipatske flote i pisao je ο tom pismo divanu u Bagdad. Druge su lađe ili krstarile po grčkim vođama željne osvete i plijena i pljačkale ili su pobjegle na zapad i raznijele vijest ο pokolju. U Aleksandriji se tako već u juniju 1182. znalo, šta se dogodilo u Carigradu, i držalo se za vrlo opasno usuditi se uopće u grčke vode. Cfr.
Ovaj pokolj nije na zapadu učinio gotovo nikakav dojam. Suvremenici ga nijesu u Mlecima — šta više ni u Genovi ni u Pisi — ni zabilježili. Mi smo već spomenuli, da to nije bilo prvi put, da Grci udare na Latine u Carigradu i da su Latini s istini bijesom i mržnjom udarali jedni na druge, pa su se ljudi bili na to naviknuli, gledali su u pokolju nešto obično i zato ga nijesu ni zabilježili.
Moderni pisci, zavedeni Viljemom Tirskim i Evstatijem, pripisuju ovom pokolju mnogo veći značaj, nego što mu po njegovim posljedicama priliči. Dobri poznavaoci davnih normanskih namjera prema Romaniji dali su se zavesti Evstatijevim riječima, da je ovaj pokolj kriv normanskoj navali na Romaniju 1185.; kao da nemaju pojma — da ostalo ne spominjemo — ο provali Roberta Gviskarda u Romaniju 1082., ο ratu Boemundovu, ο velikoj pljački Rogerovoj, sve prije 1182. godine. Zbilja je smiješno prikazivati Normane kao osvetnike latinske nesreće. Rijeci su Evstatijeve drugi opet malo preudesili i tvrdili, da je i osvojenje Carigrada 1204. bilo samo odmazda za ovaj pokolj. To je kratkovidnost ili latinski šovinizam, gdje se teži opravdati događaje od 1204. i Grke prikazati kao prave i jedine krivce svega zla, što ih je stiglo. Osvajanje Carigrada i komadanje Romanije ranije se spremalo. Pokolj Latina u Carigradu 1182. godine nije imao nikakvih drugih posljedica, nego što su prekinuti dogovori s rimskom kurijom zbog unije, što su Genovezi i Pisanci opljačkali grčke obale i otoke ne usuđujući se represije okrenuti u osvajanja, jer se Andronik brzo izmirio s Mlečanima i tako one držao na uzdi. Predstavljati pokolj jedino kao zadovoljenje Andronikove žeđi za krvlju, izopačeno je. Cfr. Nama ne pada na pamet braniti Andronika zbog pokolja, nego samo rastumačiti s pomoću izvora, kako je došlo do njega. Tako smo pokazali, da su razlozi masakru od 1182. godine drugi, nego tiranska ćud Andronikova; nje je bilo u Andronika, — ο tom nema sumnje —, ali su te tvrdnje potaknute zasada reminiscencijama na kasniju vladu Andronikovu, i to rđavo shvaćenu, jer se u to doba nije ni govorilo ο žeđi Andronikovoj za ljudskom krvlju. Uspomena na pokolj brzo je izblijedjela, pa zato i nailazimo na čudne na oko tvrdnje, kad se govori ο Andronikovu držanju spram plemstva i uništenju njegovu od česti, da je to sve bilo ujedno s pokoljem Latina. Cfr. Andronik se tu kao mahniti Kaligula, predstavlja kao „neprijatelj roda čovječjega", kome je naišla krv na oči, pa ne pravi razlike između Grka i Latina, plemstva i naroda, nego grozotama gasi svoju žeđu za krvlju.


V.

Prelazak Andronikov U Carigrad. — Uprava države u njegovim rukama. — Sukob s Komenima i plemstvom. — Patrijarh Teodosije kompromi¬tiran i prisiljen, da se odreče patrijarške časti. — Despina Marija optu¬žena i zatvorena. — Bela III. (II.) i Stjepan Nemanja udaraju na Roma¬niju. — Buna Vataca u Piladeifiji ugušena. — Andronik teži, da se oslo¬bodi direktnih veza s carigradskim narodom. — Carica mati, Marija Kse-nija, osuđena na smrt i zadavljena. — Andronik krunisan kao suvladar cara Aleksija II. — Aleksije II. zadavljen i u more bačen.

Od suvremenika tvrdi jedini Evstatije, da je pokolj Latina bio iza dolaska Andronikova u Carigrad. Teško je vjerovati, da je on zaboravio, kada je zbilja bio pokolj, nego je sigurno kao dobar retor htio ovako postići veći efekat i zgodnu perspektivu za prikazivanje budućih događaja, pričajući, kakav je pokor pratio prvi korak Andronikov u Carigrad. U istinu je Andronik još iza pokolja ostao na maloazijskoj obali, a kada je smislio prijeći u Evropu, nije ni onda htio odmah u grad, nego poželi, da car i dvor dođu iz velike palače u Filopaton, da se tu sastanu s njim. Cfr. Dašto da mu je po želji učinjeno, i kad Carigradom puče glas, da Andronik dolazi, „otvoriše se sva gradska vrata i građani kao rojevi pčela" poletješe na susret Androniku. Propontidu prekriliše lađe i čamci, sav je svijet sada željno očekivao osloboditelja od latinske tiranide, koji je djelom pokazao, kako misli štititi državu od mnogovlađa, mrskog Vizantijcima, i latinskog bjesnila. Šta je koga tištalo, nadao se je olakšici jada svoga od Andronika. Cfr. Sirotinja je u patniku i izgnaniku Komnenu gledala izbavioca svoga, koji ju je kadar razumjeti i moćan pomoći joj. Grcima je bio Andronik sada „zlatna grana komnenska" i „ljubimac romejski", koji da je i dan i noć mislio ο dobru cara i carstva i koga je sam Bog poslao, da spase Aleksija II. svojom razboritošću i junaštvom. Cfr. Njegove sjajne sposobnosti činile su im se najbolje jamstvo, da će Andronik ispuniti nade, što su se u njega polagale. Ovo veselje nije bilo samo znak lojaliteta, nije nosilo krut službeni karakter, nego je bilo od srca; zanos je osvojio ljude i oni su plivali u dječjoj radosti, puni nada raskalašne, fantastične mladosti. Srca su im se topila od veselja, kada su slušali pjesme iz grla djevojačkih, koje su Velikog Andronika u nebo dizale. Nije bilo žive duše, koja ne bi vjerovala, da je jedini Andronik kadar spasti Romaniju. Cfr.
Andronikova bujna fantazija i njegova glumačka ćud prenijeli su ga u deveto nebo, gledajući očima svojim, kako mu se sjajno ispunjava san, koji mu je cijela vijeka srce punio. Nikita Akominat mu meće tom prilikom u usta Davidov psalam: „Vrati se dušo moja u mir svoj ! jer je Gospod dobrotvor tvoj. Ti si izbavio dušu moju od smrti, oko moje od suza, nogu moju od spoticanja". Svojim slabim riječima ne bi Andronik ni pokušao izraziti veličanstven dojam.
Ponosio se je, da radi sve pravično i po zakonu, sve da žrtvuje, da spase cara i carstvo, išao je sa sigurnošću u Carigrad, da će biti regenat i pretvarao se, da samo od ljubavi i dužnosti uzima to teško breme na svoja pleća. Cfr. Evstatije mu prebacuje, da je namjerno glumu igrao, i zajedno s Nikitom tvrdi, da je bilo mudrih ljudi, koji su vidjeli rupe prekrite cvijećem po stazama Andronikovim i poznali vuka u ovčjoj koži. Ali takih je bilo odviše malo — neki načelni neprijatelji Andronikovi; ostali su se s masom zanosili i Mihajlo Akominat se kasnije, kao i mnogi drugi, morao izgovarati pred ubicom Andronikovim Isakom II. Angelom, što nije u zanosu providio namjere Andronikove. Cfr.

U težnji za legitimnošću, makar prividnom, izradio je Andronik odmah odluku, kojom je car Aleksije II. proglasio, da visoki i veliki arhonti zavjerenici nijesu krivi zbog uvrede veličanstva, jer da su mislili, da je zavjera u korist carsku. Nema sumnje, da se ova odluka odnosi na zavjerenike Komnene i njihove pristalice, kojima je protosevast podmetao, da se bune protiv cara, a Andronik nije htio sada trpjeti, da na njegovoj stranci leži ljaga državnog izdajništva. Carskom ovakom izjavom bilo je njegovo i javno vizantijsko mišljenje umireno. Sada su tužitelji zbog državnog izdajstva i s tim spojene uvrede veličanstva bili državni izdajnici, a proglašeni neprijatelji carevi njegovi zaštitnici. Ako nam pravo raspoloženje Aleksija II. spram Andronika i nije tačno poznato, to se čini po nekim vijestima, da je on s većim povjerenjem gledao u Andronika, nego u Aleksija protosevasta i mater, prema kojoj mu je sestra znala uliti pastoračke osjećaje, koje je ona spram maćehe gajila. Cfr. Pa kako dijete bješe za regencije protosevastove i despinine na stranu potisnuto i zapušteno, to Andronik smisli i u tome pokazati potpun preokret. Zato kada je došao pod Carigrad i kada se sastao s carem, on mu dade počast, kakvu je priličilo da u Romaniji oda podanik caru gospodaru. Načini proskinesu pred Aleksijem II. i dobra pretvaralica, da simvolički označi svoj položaj prema caru, diže blago djetinju nogu i metne je, kako je pred njim ležao, na svoj vrat — rob carev. Cfr.
U Filopatonu je sigurno riješeno i teško pitanje ο regenciji. Cfr. Ο tome se nije ni sumnjalo, da će Andronik postati sada regent, ali to nije shvaćalo samo kao promjena ličnosti, nego cijeloga sistema. Vijesti, što su nam sačuvane ο Andronikovoj regenciji, tako su različite, da nam je ο njoj po izvorima vrlo teško stvoriti bar donekle jasnu sliku. Grci, što su ο tom pisali, ili su pamfletisti ili panegiričari Andronikovi; Latini i orijentalci su pored te iste pogrješke tako slabo upućeni u vizantijske prilike, da sve unatraške predstavljaju, prenoseći prilike svojih država na vizantijske.
Što se do krstaških ratova nije čestito ništa znalo na zapadu ο Romaniji, to kod tadašnje obrazovanosti na zapadu i tadašnjih komunikacionih sredstava nije čudo. Kad su Latini dolazili na carski dvor, to su se ljudi u Carigradu potrudili, da im se dvor prividi kao neki vilinski stan između neba i zemlje, i laćali su se za to sredstava, koja se danas čine nekima smiješna, ali su onda bila od uspjeha. No ni česti susretaji Latina s Grcima za krstaških ratova nijesu bili za Latine tako instruktivni, kako bi se mi nadali. Romanija im je bila i tada još kao neka zemlja iz bajke, a carevi ili dobri ili rđavi duhovi u njoj. Institucije vizantijske nijesu shvaćali, jako komplicirana državna mašina ostala im je kao zavjesom sakrita. Feudalno uređenje, što su ga Latini ostavili kod kuće, činilo im se da nalaze i u Romanji, premda to nije bilo u istinu. Grčki dinati, arhonti, nijesu nalik ni po postanku ni po vlasti ni po ođnošaju spram vrhovnog gospodara zemlje i zavisnih seljaka na zapadnjačke vazale. Latini su i vioko činovništvo grčko shvaćali kao vazalitet, jer njima, za Romeje varvarima, nije išla druga veza između države i državljana u glavu, nego lična. Pojam države kao take i službe njoj još se ne bješe na zapadu razvio; oni su još smatrali državu vlasništvom vladarevim, pa zato nije čudo, što nijesu shvatili pitanje ο regenciji iza smrti Manojlove, kako je zbilja bilo, nego govore ο njemu prema običajima u svojim zemljama.
Mi pouzdano znamo iz Mihajla i Nikita Akominatâ i Evstatija, da Manojlo nije ništa jasno odredio za regenciju iza svoje smrti i da je prema tome kasnija oligarhija i prividna samovlada protosevastova bila nezakonita, a Latini većinom tvrde, da su državom upravljali staratelji Aleksija II., koje je sam Manojlo postavio. Mlečani, neprijatelji Manojlovi i regencije protosevastove, koja je radila na oko u duhu Manojlove politike, tvrde opet, da je car ostavio Andronika za staratelja nedoraslom sinu, samo što se prenošenje regencije na Andronika predstavlja tako, kao da se događa na kom gradu na zapadu, a ne u Romaniji. Kao glavni razlog toj odluci Manojlovoj navode oni to, što je Andronik bio najbliži rođak carev sposoban za regenciju. Nikakvih jasno određenih odluka, ο kojima Latini govore, nije bilo, pa je Andronik zato i mogao proturiti iznuđeno svoje obećanje za izmirenja s Manojlom — da će javiti i gledati da otkloni sve što dozna, da se radi protiv dinastije — kao „zakletvu", da će štititi čast i vlast komnensku. Mihajlo Akominat za čudo ne govori ο toj u ono vrijeme vrlo poznatoj „zakletvi", nego misli, da je Andronik kao glava komnenske kuće imao pravo uništiti oligarhiju, ο kojoj govori i Mihajlo Sirac; uništenje mnogovlađa činilo se Vizantijcu i orijentalcu pravično, razumljivo i dovoljan razlog za Andronikovo upletanje. Na Zapadu i u Armeniji nije bilo tako ; njima je trebalo većega razloga, da opravdaju Andronikov dolazak u Carigrad. Engleski pisci zato složno tvrde, da je Andronik došao, da spase život caru Aleksiju II. od nematere mu, koja ga je htjela ukloniti sa svijeta i sama sa svojim ljubavnikom sjesti na prijestolje. Armenac Vartan Veliki pored ovoga nježnog, srodničkog čuvstva navodi i Andronikovo grčko osjećanje kao razlog, jer da je taj ljubavnik bio Franak. Nije ništa drugo nego izvlačenje daljih konsekvencija i raspredanje ove priče, što pisac života Henrika II. i Robert de Clary tvrde, da je Aleksije II. sam pozvao Andronika, odnosno dopustio mu, da se vrati u Carigrad, gledajući u njemu jedinog iskrenoga rođaka i najbolju potporu. Drugi opet pisci daju inicijativu pri pozivu Andronikovu u Carigrad direktno ili indirektno latinofobima — to su sve Latini, osim Vartana Velikoga. I Mihajlo Akominat govori najoštrije protiv latinske tiranide prije dolaska Andronikova, ali on u panegiriku pripisuje inicijativu pri uništenju te tiranide samome Androniku: nitko ga nije zvao da to učini, nego ljubav prema caru, pravoslavlju i jelinstvu.
Kroz sve vijesti svejedno, makar kako bile različite, provlače se dva razloga kao glavni za dolazak Andronikov: uništenje stvarnoga mnogovlađa i latinske tiranide. Obadva zadatka, što se očekivalo od Andronika da ih izvrši, ispunio je on u glavnom još prije, nego što je stao nogom na evropsko zemljište, te se po svom, po mišljenju svoje stranke i cijeloga naroda time pokazao dostojnim, da upravlja državom. Aleksija II. i povjeriše zato tada Komneni i ugledni Grci uz pristanak naroda carigradskog Androniku. Cfr. Prije toga nije on htio ni u sam baš Carigrad, da se ne čini valjada, da svojim prisustvom vrši pritisak na odluke Komnena, uglednih Grka i Carigrađana. Kada je postao zakoniti staratelj carev, bar po njegovu mišljenju, on ne promijeni nošnje, ostade onaki, kako je došao hoteći pokazati, da se protiv protosevasta borio zbog njegove presumpcije, i ne htijući, da i sjenka sumnje padne na njega, da će udariti stopama uobraženoga kicoša.
Sa svima je postupao lijepo, samo s despinom zlo. Cfr. Od staroga režima mnogovlađa i latinske tiranide ona je ostala još iao kost u grlu Androniku i njegovim jednomišljenicima.
Evstatije i Nikita Akominat ο pretvaranju Andronikovu ne mogu da se nagovore dosta, ne bi mu dakle bilo teško i spram nje se pretvarati, premda je na nju mrzio; ali on to nije radio, nego je otvoreno pokazivao, da Mariju-Kseniju prezire, čim se s njom sastao. Tim je dao znak, da će brzo početi borba protiv carice matere, kojoj je zakonitim putem, bar se tako mislilo, oduzeta regencija, ali joj upletanje u državne poslove kao materi Aleksija II. nije bilo oduzeto, nije joj se u opće moglo oduzeti.
Kada je pitanje ο regentstvu i druga pitanja ο upravi države i ο ođnošaju vlade spram moći u državi — Komnenima, plemstvu i činovništvu, narodu, despini i patrijarhu — bilo u Filopatonu riješeno, Andronik se tek onda krenu u grad. Prvo pođe na grob Manojlov u Pantokratoru manastiru, da se pomoli na grobu svoga progonitelja za spas griješne mu duše. Tu je u manastiru položio i strašnu zakletvu mladome caru, da će i život položiti za njega; ta svečana strašna zakletva nije bila jedina.
Suvremenici su gledali sada njega caru ravna, i Mihajlo Akominat nije bio jedini, koji ga je dizao iznad cara djeteta, koje bi državom upravljalo kao Fedon kolima očevim, da nije iskusna i mudra Andronika. Proročanstva su im sada padala na pamet, da je davno prorečeno, da će Romaniji, kada dospije na rub propasti, poslati Bog snažna spasitelja — to je bio Andronik. On se opet pretvarao, da ne će ništa da zna ο dvovlađu, i uvijek je isticao, da je Aleksije II. jedini gospodar u državi, a Nikita Akominat mu prebacuje, da se u istinu tako isto malo brinuo za mladoga cara kao i protesevast, te ga ostavio, da živi u igri i u lovu kao i do tada. To je istina, ali je Andronik znao to bolje sakriti, nego Aleksije protosevast; on se nipošto ne bi kompromitirao kao protosevast onim έτηρήθησαν.
Već put kroz Malu Aziju pokazao bi mu, da nije to ranije znao, s kim kao regent mora početi borbu — s plemstvom vojničkim i činovnicima-dvoranima t. j. s nepokornim dinatima i samovoljnim birokratima. Glavnije službe zato dade odmah svojim pouzdanim ljudima, pa čim je tako donekle utvrdio vlast, poče borbu protiv plemstva, osobito činovničkog u Carigradu. Dvorani su ga bez razlike staleža u tom pomagali, da mu se ulažu, puzali su pred njim, da povećaju Andronikovo preziranje ljudi. Cfr.
No već početak čvrste vlade Andronikove i prve mu reforme napravile su od onih Komnena i njihovih jednomišljenika, koji su bili njegovi saveznici, u brzo neprijatelje mu. Pristalice su Andronikove mislile, da on mora s njima dijeliti vladu, jer da su ga oni na nju doveli. Komneni su, istina, znali Andronika, ali su se tješili, da se na njihovo dobro izmijenio, ostario i oslabio, pa da će im kao regent dati vlast, što su je za Manojla imali. Riječi Andronikove ο potrebi, da se vlast preda samo u ruke careve, shvaćali su kao potrebno pretvaranje, a kad su vidjeli, da Andronik zbilja sam vrši tu vlast, koju je za cara tražio i za kojom su oni čeznuli, postali su mu otvoreni neprijatelji. Borba s njim nije im bila tako laka kao s protesavastom. No i Andronikov je položaj bio vrlo težak, te neprestane prijetnje u prvo doba regentstva mu, da će ostaviti Carigrad i vratiti se u Paflagoniju, nijesu bile uvijek pusto pretvaranje, nego su ga možda momentano nerazpoloženje, šta više očajanje, tjerali na te riječi — ozbiljno teško da je ikada na povratak mislio. Cfr. Prvo je Andronik došao u konflikt s rođakom megadukom Kontostefanom, koji se ponosio, da je svojim prelaskom s flotom na stranu Andronikovu odlučio njegovu stvar, i htio prema tom biti nagrađen. Cfr. Andronik je morao biti nezahvalan spram njega kao i ostalih svojih pristalica, ako je htio ostati vjeran svojoj misli vodilji i zbilja uništiti mnogovlađe u Romaniji. Otvoreno se tužio pred narodom u Carigradu, „da zbog velike opozicije ništa čestito ne može izvesti", i opet prijetio, da će sve ostaviti i otići.
Narod je nato pred njim kukao i prekljinao ga, da ne ide, i uvjeravao ga, da ne mora trpjeti opozicije, jer da je njegovo, da nad svima vlada kako on hoće, „jer da zbog ovih i onih ne smije država propadati". Cfr. Ovako držanje Andronika prema narodu, to teoretičko gledanje najviše državne vlasti u narodu sjećalo je ljude na davna dobra vremena i ostavljalo Androniku odriješene ruke u upravi carstva. Oslanjajući se na narod i držeći se te velike sile u Romaniji nije krio svoje namjere spram plemstva, i ono se stalo već sklanjati iz Carigrada. Cfr. Sve što se dizalo iznad obične prosječnosti, što je u oči bolo, to je vrijeđalo i plašilo Andronika. Korupcija pak u plemstvu bila je užasna, pa zato, kada su postale sasvim poznate namjere Andronikove spram plemstva, osjetilo se to i u najintimnijim porodičnim plemićkim krugovima. Međusobno nepovjerenje, denunciranje i ulagivanje nije palo teško kasti, koja se tako naučila na ugodan život, da je njemu sve žrtvovala. Ο nasiljima spram plemstva ne govore zasada ni najgori neprijatelji Andronikovi; on ga je samo pocijepao i još veoma demoralizirao, nego što je bilo, zato, da u zgodno vrijeme otvorena borba protiv njega bude lakša i na oko opravdanija.
Javnu borbu čini se da je Andronik počeo prvo protiv Komnena, i to protiv vođa opozicije protosevastu i despini — Marije kesarise. Samo Nikita Akominat spominje malo opširnije smrt kesarise i muža joj Rajnerija - Jovana i s rezervom govori ο tom, da ih je Andronik dao otrovati, što mu je Marija smetala u težnji za carevanjem. Cfr. Izvori nam ne dopuštaju, da ο držanju Andronikovu spram kesarise išta tačnije kažemo. Čini se, po Nikiti, da je Mariju borba s maćehom tako oslabila, da je morala u manastirskoj tišini na Terevintu tražiti oporavka; možda joj je strasnoj ta borba bila i uzrok smrti, a poslije se tek i njezina smrt naknadno pripisala Androniku, da mu se više natovari na dušu, a možda je zbilja Andronik kriv smrti Marije i muža joj.
Borbu protiv carice matere oteščavao je Androniku patrijarh. Andronik je tražio, kako se činilo pravično, da se despina makne s dvora i izvrši ozbiljno kaluđerički zavjet, a patrijarh Teodosije nije htio za to ni čuti od bojazni od Andronika, od prkosa i od težnje, da pokaže svoju vlast. Andronik stade nato buniti carigradski narod protiv njega s takim uspjehom, da je život Teodosijev bio u opasnosti, što se usuđuje braniti bezakonicu i što se ne pokorava carevoj i narodnoj želji, da otjera Kseniju u manastir, gdje joj je pravo mjesto. Kad je Andronik odbio narod od patrijarha, za koga se on toliko oduševljavao, dok je bio protivnik latinofila, on baci i među klir kost svađe. U kratkom komunikeu, kako je to običaj vladara, kakav je bio Andronik, samostalnih i silovitih, javi, da udaje svoju kćer Irinu, što mu je rodila Teodora Komnenija, za sevastokratora Aleksija, nezakonitoga sina cara Manojla od Teodore Kalusine, careve sinovice. Nikita piše, da je u kratkom spisu stajalo samo, kako toj vezi ništa ili vrlo malo stoji na putu, a da su od nje u nadi veliki uspjesi. Patrijarh Teodosije nije htio ništa znati za taj brak, jer su mladenci bili oboje Komneni, rođeni u incestuoznim brakovima, ali se svejedno našlo i crkvenih i svjetovnih visokih dostojanstvenika, koji su tvrdili, da braku zbilja ne smeta ništa. Andronikova namjera, da pocijepa tim klir, bila je ispunjena. Patrijarh je imao i pristalica, ali i protivnika te je morao odstupiti i povući se na ostrvo Terevint u manastir.
Andronik namjesti sada (1183.) Vasilija Kamatira za patrijarha, a bugarski episkop je još ranije vjenčao Aleksija s Irinom. Evstatije i Nikita Akominat ljuto mu prebacuju, što je prisilio Teodosija na ostavku i namjestio svoga pokorna čovjeka za patrijarha; ali nemaju pravo. Za Duka su se naime carigradski patrijarsi ponosom ponijeli i postali opasni za careve, pa je zato Isak Komnen i morao zbaciti Mihajla Kerularija, premda mu je on pomogao do vlade. Cfr. Baš sličnu ulogu Teodosijevoj igrao je već ranije patrijarh Kuzman I. I on se pretvarao, da kao branič pravičnosti štiti Duke, i protivio se Aleksiju Komnenu, za čijega se carevanja nije nadao, da će vršiti utjecaj na vladu kao dotada, i od koga se bojao, da će se prema crkvi držati kao stric mu Isak I. Ana Delasena, mati Aleksijeva, strašna protivnica Duka, prisili zato za svoje regencije Kuzmana, da se odreče časti (1081.), kao što je sada Andronik indirektno prisilio Teodosija. Andronikov čin je dakle bio s gledišta carske politike potpuno opravdan; silovita, slavoljubljiva patrijarha, koji se za slabe vlade bio naučio samovoljnosti, nije on nipošto smio trpjeti. Cfr.
Čim je maknuo patrijarha Teodosija, baci Andronik despinu u manastir sv. Diomeda u zatvor i čekaše zgodnu priliku, da počne parnicu protiv nje. Cfr.U to se vrijeme već javlja Andronikova opozicija na radu. Plemići su bunili provincije, — većinom bez uspjeha —, a emigranti su rovali po stranim dvorovima protiv Andronika. Muž despinine sestre, Bela III. (II.), stajao je bez sumnje u vezi s njom i smisli se osvetiti Androniku za nepravdu nanesenu Mariji-Kseniji. Cfr. Nećemo pitati, je li iskrena srodnička ljubav i poštovanje prema ženi Manojlovoj natjeralo Belu III. (II.) u rat s Andronikom ili težnja, da već svome Srijemu pridruži Mačvu i Braničevo; Cfr. tu se ne dotjera dalje od sumnjivoga nagađanja. Dosta da se sada nekadašnji miljenici Manojlovi, Bela III. (II.) i Stjepan Nemanja, složiše, da udare na Andronika pod lijepim izgovorom, da se bore protiv silnika, koga Stjepan Prvovjenčani zove царь люти и крьвопролитель i prebacuje mu, da je on narušio mir sa Stjepanom Nemanjom. No na ovu se tvrdnju ne moramo obazirati, jer Nemanja nije nikada, po Stjepanu Prvovjenčenom bar, rušio mir, nego su ga uvijek drugi na to tjerali. Sjedinjene vojske, Belina i Nemanjina, prodru zajedno u Romaniju i dospiju do Sreca. Odatle se vrati Bela, a Nemanja sam nastavi rat; osvoji Dubočicu, koju je 1173. pobijeđen morao vratiti caru Manojlu, i raširi svoju vlast na sve strane ne našavši u carstvu nikakoga ili vrlo slaboga otpora. Cfr. Znamo, da se protosevast Aleksije smislio boriti samo flotom protiv Andronika, jer onda već nije bilo kopnene vojske; a sada nije bilo ni novca ni vojske, a bila je pored toga još nesigurnost velika u carstvu, te je zato Andronik morao ostaviti neosvećen ovaj rat Bele ΙII.(II.) i Nemanje. Ono malo vojske, što je imao, morao je upotrebiti u Maloj Aziji, gdje se bila digla opasna buna protiv njega. Nikita Akominat jedini priča ο njoj nešto više i to dosta smeteno i s jasnom namjerom, da prikrije pravo stanje prilika. Cfr.
On krivi Andronika, turskoga prijatelja, što je ikonijski sultan udario na Romaniju te oteo Sozopolis, a opljačkao Ataliju i Koliat. Osim ovoga zla, priča Nikita, da je i drugo došlo na maloazijske provincije, što se naime Jovan Komnen Vatac pobunio protiv Andronika, kriveći ga dašto tiranidom. Ni riječi ne veli on, da je Vatac bio u savezu s ikonijskim sultanom, nego tako priča, kao da je on bio u pravu, što se bunio, ali poslije ipak veli, da su mu sinovi, kad je narod otvoreno pristao uz Andronika, utekli ikonijskom sultanu, sigurno njihovu savezniku, — koji je kao taki i udario na Romaniju —, a odatle, kad su se osjećali nesigurni, da su htjeli čak uteći krvnim neprijateljima carstva — Normanima na Siciliju. Teško je Nikiti direktno i priznati, da je Andronik imao pristalica u Maloj Aziji i da se je Vatac s njima morao boriti, nego indirektno to veli, ali tako, da se na prvi pogled čini, da je Vatac radio, kako treba, premda je on bio buntovnik samo iz ličnih i staleških razloga. Da je Andronik osobito u maloazijskim provincijama imao žestokih pristalica, ο tome nema sumnje, a Nikita i sam priča, da su se odmah pokazale posljedice, čim je Vatac raskinuo s Andronikom: zbog toga, veli on, pritiskoše azijske gradove građanske bune i ratovi. Odatle nastavša djela bila su gora, nego ona, što su ih stizala od susjednih naroda; dotle je bilo došlo, tako reći, da koga nije stigla stranačka ruka, toga je utamanila zemljačka desnica : građani su kao varvari ratovali jedni na druge, zaboravivši, da su istog plemena, (p. 340. sq.) Sada je tek Andronik poslao Lapardu protiv buntovnika Vataca. Laparda je bio pobijeđen, ali čim je malo iza toga Jovan Vatac umro, nestade buntovnika; jasno je dakle, daje Vatac natjerao provincijalce, da se bune protiv Andronika, na koga oni nijesu mrzili. Sinove njegove napadoše sada građani Filadelfije, što ih je otac njihov gonio, da se silom dižu protiv Andronika, i oni, u bojazni za život, utekoše, kako smo spomenuli, savezniku svojem, ikonijskom sultanu; ali kako su Andronikove veze na istoku bile jako dobre, to su se morali odatle skloniti i pokušati uteći na Siciliju. Kod Krite su uhvaćeni i oslijepljeni. Cfr.
Andronik je dakako predstavljao ovu bunu kao bunu protiv mladoga cara, i kada je ovako srećno svršena, odluči nanovo dati krunisati po drugi put Aleksija II. tumačeći ugušenje bune osobitom Božjom milošću, koju da takom svečanošću treba dostojno proslaviti. Cfr. Na plećima je svojini nosio za krunisanja mladoga cara na amvon, lijući suze radosnice, i poslije opet s amvona. Ο ovom se čudnom događaju pričalo po cijelom svijetu; Androniku je zbilja pošlo za rukom pretvaranjem zavesti ljude, da pomisle, makar za čas, kako on većma voli dalekoga sinovca, nego rođena mu mati. Cfr.
Tim ponovnim krunisanjem mladoga cara Aleksija II. htio je Andronik opet pokazati vlastoljubnim plemićima, da on ozbiljno misli, da vlast carevu vrši sam car, te ako oni budu težili za nedopuštenim, da će ih kazniti kao buntovnike. A kako se sav narod za njim zanosio, to on taj zanos pametno upotrebi, da utvrdi svoju vlast. Cfr. Nepokorne makne s dvora i počne parnicu protiv Marije-Ksenije, neprestano se pretvarajući, da ne će da bude regent, ako mu se ne ostave odriješene ruke u radu. Pred sudom je krivio despinu, da vođi politiku na štetu svoga sina i tako na štetu državnu, prebacujući joj, sigurno s pravom, veze s emigrantima plemićima, a osobito s ugarsko-hrvatskim kraljem Belom III.(II.). Proces protiv despine pokaza međutim Androniku, da je plemstvo još silno, činovništvo samovoljno i da vodi potaknuto od visokoga plemstva samostalnu stranačku politiku; a to mu on nije mogao dopustiti.
Sudije su se naime iz stranačkih razloga nećkali, da osude bivšu caricu, i Andronik uvidi, da mora skršit taj otpor, ako hoće izvesti svoje namjere. Cfr.
Plemstvo mu dade samo priliku za to. Kada su bili sasvim na čisto s namjerama Andronika, da teži plemstvo i samovoljno činovništvo skršiti, rascjepkanu vlast sjediniti, državu prvo u sebi samoj ojačati pa onda u takoj voditi uspješnu unutrašnju i spoljašnju politiku, oni, da ga preteknu, skovaše zavjeru, zaklevši se, „da neće dati sanka očima", dok ne unište Andronika. Na čelu zavjere bili su sve rođaci Komnenâ: Angeli, Kontostefani i Kamatiri, a u zavjeri opet njihovi rođaci; — državu su vizantijsku dakle smatrali kao neko porodično imanje. Andronik međutim dozna za zavjeru i ljuto kazni zavjerenike. Sve, koji su mu se činili opasniji, ukloni smrću, zatvorom i izgnanstvom, a oni, što su ostali, saviše vrat i pokoriše se Androniku. Cfr. Sada, donekle bar riješen opozicije plemstva, smisli Andronik dvoje: oprostiti se upletanja carigradskoga naroda u vladu i kazniti caricu mater. Zavisjeti ο masi bilo mu je neugodno, jer je ćud mase promjenljiva, i dosadno je a za državu uvijek opasno laskati hirima njezinim, koji zavise ο vikačima političkim i drugim sumnjivim društvenim elementima. Andronik je morao još i zato gledati, da obuzda svjetinu carigradsku i smanji njezinu vlast, što je znao, da će inače, favorizirajući provincije, naići na neugodnosti kod tjesnogrudnoga carigradskog naroda. Cfr. Demos je sebe smatrao odavno boljim, plemenitijim od naroda u carevini i držao, da su provincije dužne grbiti za sjaj carstvujućega grada, skupe igre i zabavljanja carigradskoga demosa — to im je ostavio u nasljedstvo stari Rim. Ali Andronik ih nije mislio utvrđivati u njihovu mišljenju. Čvrsto se je odlučio raditi u korist sirotinje po provincijama te tako u jedan put povećati njezinu ljubav prema sebi i raspaliti mržnju spram nepokornih dinata, jer je već dotle došlo u Romaniji, da je prijatelj siromašnoga naroda, kao taki, bio neprijatelj dinata, a prijatelj dinata, neprijatelj siromašnoga naroda. Cfr. Način, kako se Andronik oprostio suvladarstva carigradskoga naroda, čini nam se sasvim moderan. Nije htio više imati posla s cijelom masom, nego njezine vođe privije uza sebe i preko njih je onda proturivao kod mase svoje želje kao narodnu volju, a utjecaj tih vođa na masu nije se ništa razlikovao od utjecaja, što ga danas vrše vođi masa na nju: — kao kralj, veli Evstatije, neograničenom vlašću upravlja taki vođ s množinom.
Druga težnja, da se riješi carice matere, nije mu sada teško pala. On stavi despinu nanovo pred sud, okrivi je, da je izdala cijele provincije i gradove i da je često slala pisma Beli III. (II.), mužu svoje sestre, te ga sokolila, da udari na Biograd i Braničevo. Sudije nađoše, da je žena Manojlova kriva zbog „izdaje gradova i provincija" i da je za to zločinstvo samo smrt dostojna kazna. Tu odluku sudija potpisa Aleksije II., a izvršiše je Tripsih i Pterigionit zadavivši despinu. Cfr. Mrtvo tijelo je sahranjeno na obali morskoj.
Čim je to doznao Bela III. (II.), on udari opet na Romaniju, da osveti smrt Marije-Ksenije; ali Andronik je bio već toliko snažan, da je protiv njega mogao poslati čete pod Vranom i Lapardom, i na Dunavu se rasprede pravi rat.
No energično se nije moglo ni sad ratovati zbog nesigurnih činovnika, nepouzdanih vođa i zbog neprestanih buna dinata po provincijama. Zbog tih trzavica hramala je i unutrašnja i spoljašnja politika. Cijela pažnja vlade morale se položiti na to, da se utalože neprestane revolte. Buntovnici i samovolje su se izgovarali, da se ne pokoravaju nalozima Andronika zato, što on za njih nije nitko i ništa. Dvorani ulizice dođu tako lako na misao, Androniku milu, da učine kraj takim izgovorima tim, da se Andronik kruniše kao suvladar: — ako se i onda usprotivi tko njegovim nalozima, on je otvoren buntovnik. Inicijativa nije bila ni u senatu ni kod carigradskoga naroda, nego među dvoranima, koji su najbolje znali želje Andronikove. Kad je jedan izrekao tu misao i obrazložio je, drugi su morali oduševljeno uz nju pristati iz straha, da ne budu denuncirani i ne padnu u nemilost; osim dvorana pristade na taj prijedlog odmah i dio senata i cio carigradski narod, čim mu je stvar postala poznata. Konstantin Patrin, Mihajlo Apluhir i Stjepan Agiohristoforit bili su na čelu čudne zavjere, koja je išla za tim, da prisili Andronika, da se primi javnoga suvladarstva. Patrijarh Kamatir nadao se odatle svojoj koristi i pristao zato uz njih. Svi zavjerenici krenu se jednoga dana, kad se već znalo za veliku bunu Angela i Kantakuzina u Maloj Aziji, Androniku i stadoše pred njim glumiti. Prebacivali su mu, što daje, da država pored njegovih sposobnosti propada zbog njegove smjernosti, država, koju mu je Bog povjerio i za koju će on pred Bogom odgovarati. Cfr. Cara su hvalili, ali su i isticali, da on nije kadar sam upravljati državom, jer kao dijete nema ugleda. Cfr. Pali su očajni pred njim na koljena, kao da im je iskreno stalo do dobra države, i molili Andronika, kao da je Bog, da usliši njihove molbe i da se dade okruniti carskom krunom. On je stao nato vikati, da ništa za to ne će da čuje, da on to nije kadar učiniti, i počeo se vrtjeti na sve strane, kao da želi pobjeći: — glumu je odvratio Andronik još boljom dakle glumom. Dvorani su se opet sada pretvarali, kao da mu vjeruju, da će uteći, i stali su mu paziti na svaki korak. Pretvaranje je htio Andronik svakako do vrhunca dotjerati, da i nevjerni uvide i vjeruju, da mu je vlada nametnuta i da je se nerado primio. No patrijarhu se Kamatiru to dosadi, i da učini kraj igri, svečano zapovjedi Androniku, da ostane u gradu. Andronik se pokori. Tada ga dvorani iskliknuše s nekim senatorima za cara, a narod odobravajući zaklikta mnogoljetstvije. Nato skinuše Androniku obično odijelo i obukoše mu carsko pa krenuše u slavlju u Vlaherne, gdje je bio Aleksije II. Mladi car sam pozva javno Andronika, da se primi suvladarstva, i on se pokori volji svoga cara — sve se dogodilo: Ἀνδρονίκου ἄκοντος . . . ὡς ἄv καὶ αὐτοί -καὶ ἐκεῖνος εἴποιεν. (Eustathios, c. 41. Opuscula, p. 279.) Pri krunisanju se u aklamacijama prvo spominjalo ime Andronikovo pa onda Aleksijevo — zbog sijede glave Andronikove — kako su se dvorani izgovarali. U crkvi se Andronik — kada je s Aleksijem II. zajedno proglašen za cara — s pričešćem u ruci zakleo, „da se ni zbog čega drugog nije primio da caruje, nego da pomogne njemu i njegovoj vlasti, pokazujući na cara i rođaka Aleksija, koji je uz njega stajao". Cfr. Prigovora je moglo biti uzvišenju Andronikovom samo zato, što nije cio senat na njega pristao i što nije od senata pošla inicijativa, nego od zavisnih ulizica dvorana, ali inače se sve po zakonu i običaju dogodilo, kako su u Romaniji postavljani suvladari. Andronik nije bio prvi suvladar u Romaniji. Najčuveniji carevi za makedonske dinastije bili su neki samo suvladari, proglašeni isto kao i Andronik ne sasvim po zakonu i običaju, jer je sama ustanova take prirode, da je vrlo teško odrediti granicu između zakonitosti i nezakonitosti. Sposobni činovnici upravnici, srećni vojnici ostavljali su kao suvladari legitimne careve u zasjenku, ali obično nijesu uklanjali nazovidruga u vladi. Votaniat je baš zato pao, što je nepromišljeno i po imenu htio sam carevati, kada je već u istinu sam vladao — to je Vizantijcima bila tiranida, i Votaniatova je uspomena žigosana imenom tiranina.
Pravo se u Romaniji nipošto nije smjelo otvoreno vrijeđati, nego samo spretno izigravati.
Androniku je pak položaj spram Aleksija II. bio drukčiji, nego položaj Nikifora Foke, Tzimiskisa, Romana Diogena i Votaniata spram njihovih drugova u vladi, te samo donekle sličan odnošaju Romana I. prema Konstantinu Porfirogenitu. On je sam bio Komnen, sin pretendenta na carsko prijestolje, sam izvikan, da od mladih dana teži za krunom, i dvorani su zbilja smatrali to suvladarstvo samo kao korak samovladi. Sada je u istinu Andronik i bio gospodar u državi, ali ga je peklo pitanje ο nasljedstvu, a možda i ružna težnja; da se osveti na djetetu Manojlovu za sve, što je od oca mu cijeloga vijeka trpio. Nesrećno dijete ostalo je bez ikoga rođenoga, ali to nije pobudilo smilovanja u Androniku, nego je on lupao glavu, da nađe način, da se sačuva zakonita forma neka pri uklonjenju Aleksija II. Protosevasta je osudio sud kao državnog izdajnika i tiranina careva, plemstvo je kažnjavano zbog nepokornosti i bune, carica mati je osuđena zbog izdavanja carskih zemalja i gradova — nasilja dakle i zločinstava, kakva su bila u Italiji dugo u običaju, nije do sada Andronik vršio. Vrlo je nespretno i zavodljivo zato ispoređivati njega sa silnicima iz doba Ginquecenta, jer onaka nasilja, kakva su trpjeli talijanski gradovi, ne bi narod u Carigradu nikada za dugo trpio. Težnja Andronika, da baš sud osudi po zakonima despinu, njegovo uzmicanje pred sudijama, zavlačenje parnice, dok ne dođe zgodna prilika, da caricu na oko po zakonu osudi, činilo bi se Talijanima iz renesanse smiješno i kukavički; Macchiavelli i ne misli na to, da od jedne „crudeltà ben usata" traži, da je na oko zakonita. Ali eto dvorani izvuku Andronika iz neprilike i pokažu mu, da se i „zakonitih" razloga za uklonjenje Aleksija II. dade naći, ako se samo hoće. Kao što su, kada su tjerali Andronika, da se primi suvladarstva, dvorani apelirali čak na to, da je to davno prorečeno, tako su tada u senatu odanom Androniku svi povikali s Omirom: Mnogovlađe nije dobro, jedan neka bude gospodar, jedan car, i da je bolji i star orao, nego mlada ševa. Na osnovi tih razloga odlučiše, da car Aleksije II. živi od sada privatno. Oni su dobro znali, da su principi državne uprave poznati narodu, tako" isto odgajanje mladoga cara i pitanje ο stalnosti vlasti; sada puste nanovo te glasove u narod, da budu obrana za ono, što se uradilo, onima, koji za razlog budu pitali, ako uopće bude koga u Carigradu, tko ne bi znao za uzrok, zbog čega se to dogodilo. Još sav narod nije ni doznao za dar, kojim ga je senat usrećio, kad Andronik uvjeren, da su mu pouzdani ljudi narod carigradski dobro pripremili, dade ubiti Aleksija II. Agiohristoforit, Tripsih i Dadibrin zadaviše tetivom od luka mladoga cara, tijelo mu metnuše u olovni sanduk i s pjesmom spustiše u more. Tako tvrdi Nikita Akominat, a Evstatije i Mihajlo Akominat ne znaju pouzdano, je li Aleksije II. zadavljen pa u more bačen ili utopljen. Cfr.
Ubistvo carevo (1183.) pribavilo je Androniku ime tiranina, jer je zakonitog cara ubio. Od Armenije do Engleske pročulo se brzo za smrt sina Latinima miloga Manojla, te ime Andronikovo postade na zapadu tako omraženo kao nekad ime Aleksija I. Ο mišljenju cijeloga grčkoga naroda ο tom događaju ne može biti govora, jer što je plemstvo odobravalo, narod je proklinjao, i tako je i sada iz opozicije spram plemića neprijatelja Andronikovih narod odobravao ili bar trpio smrt mladoga cara.

VI.

Različito shvaćanje Andronikova karaktera. — Andronik Laparda diže bunu, uhvaćen gubi vid i malo poslije toga umre — Mala Azija umirena, istočna granica države osigurana. — Reforme Andronikove. — Isak Komnen car na Kipru. — Utjecaj Stjepana Agiohristoforita na Andronika. — Car gubi pomalo naklonost Carigrađana. — Dobročinstva Andronikova. — Car ne trpi dogmatička prepiranja.


Pišući ο Androniku tvrdi Evstatije, da je on bio taki karakter, da se ο njemu moglo pisati s najvećom hvalom i s najvećom pogrdom, prema tome, koju je baš stranu Andronikova karaktera dotični pisac uočio . Cfr. On i Nikita Akominat crtaju u glavnom Andronika jednako, primjenjujući oba na njega Omirove riječi, da su u njemu bila dva bureta, jedno s dobrim, a drugo sa zlim, iz kojih je grabio i za svoje podanike miješao. Svestrane Andronikove karakteristike i nema u Evstatiju i čuditi se moramo, što Novogrk Paparrigopulos u svojoj velikoj povjesnici uspoređuje karakteristiku Andronikovu od Evstatija s karakteristikom Gibbonovom. Prvo Evstatije uzgred samo govori ο Androniku, žureći se, da govori ο nesreći, što je stigla njegov grad i duhovno mu stado, pa ne osvjetljuje njegov karakter — tu kuglu, kako on veli — sa sviju strana; a drugo metodički je nedopušteno uspoređivati riječi izvora s mišljenjem modernoga povjesnika i na taj način dospjeti do neke zlatne sredine, koja ne vrijedi ništa. Što je Evstatije mislio, da se može dijametralno različito pisati ο Androniku, to su pokazala dva rođena brata Mihajlo i Nikita Akominati, a i sam Mihajlo, u različito doba i u različitim prilikama pišući ο Androniku, sad ga dižući hvalom u nebo, a sad pogrđujući ga najgorim imenima. Cfr. Nikita je mislio, kako smo spomenuli, u glavnom ο Androniku kao i Evstatije, samo je njemu karakter Andronikov nerazumljiviji i nesimpatičniji još nego Evstatiju. Da izvrši na oko svoju povjesničku dužnost, ocrtao je on u dvije tri glave dobre strane Andronikove uprave kao posljedice dobrih strana njegova karaktera, predstavljajući i blagoslov Andronikove vlade ipak tako, da Andronik nije mogao jednoga usrećiti, a da drugog ne unesreći. To je bilo zbilja tako, ali tome je Andronik bio najmanje kriv.
Moderni su se pisci u glavnom povodili za Nikitom Akominatom, i ο Androniku se pisalo i danas se piše po istoj shemi: opiše se Andronik kao krvnik roda čovječjega, kome je tama pala na oči, pa se sveti nedužnim ljudima za zla, što ih je on za svoga života prepatio; Cfr. na kraju duga reda strašnih slika, koje kipe od gorih ili boljih fraza pozajmljenih iz Nikite i Evstatija kombiniranih i usavršenih prema ukusu vremena, ekscerpira se ono nekoliko glava iz Nikite, gdje se govori ο dobroj i čvrstoj unutrašnjoj politici Andronikovoj. Ali kod toga se ne misli ο psihologijskoj nemogućnosti, ο unutrašnjoj laži tih tako nespretno nakalamljenih heterogenih dijelova, nego se umišljeno vjeruje, da je tim ispunjena dužnost strašnoga, ali ipak nepartajičnog sudije povjesnika.
Stazom, kojom je udario Gibbon ocjenjujući Andronika, nije nitko iza njega pošao. Cfr. Njemu je, istina, Andronik tiranin, jer se on, govoreći ο njemu, ne upušta u kritičko istraživanje izvora, nego samo mehaničko, formalno, a po pravnom, formalnom vizantijskom shvaćanju Andronik i jest to; — nezgoda je samo, što većina ljudi pod imenom tiranin misli nešto sasvim drugo. Najnoviji izdavač Gibbona, Bury, krivi ga još, da je on advokat svojih staleških plemićkih drugova za vremena Andronikova, koje je car gonio i nesposoban zato, da shvati i kaže istinu ο Androniku. Cfr.
Ovo je prebacivanje pretjerano. Gibbon je bio tako odličan i pošten povjesnik, da mu se svijesna služba plemićkoj istoriografiji ne može prebaciti. Lako je shvatiti, da je Gibbon instinktivno simpatizirao s grand-seigneur-ima vizantijskim, znajući za njihove pogrješke i koreći ih, ali ipak zbog svoga obrazovanja i društvenog položaja držeći Andronika za glavnoga krivca u sukobu između plemstva i cara. On u ostalom shvaća i bijedu provincija zbog nasilja plemićkoga, ali odmah dodaje, da je potišten narod, nenaučen na dobro, blagosiljao rijetka dobra djela Andronikova zaboravljajući na dnevne grozote; Cfr. Andronik uopće nije narod gonio, i tu je Bury-evo prebacivanje na mjestu, jer ovdje Gibbon u svojoj naslijeđenoj i naučenoj umišljenosti traži od naroda, da mrzi na Andronika zato, što je gonio njegove krvne neprijatelje. Velikom duhu Gibbonovu imponirao je ipak genijalni Andronik; svestran čovjek, dobar vojnik, literarno obrazovan, dobar upravnik i što je glavno kadar, da izvede svoje dobro promišljene odluke pod ikoju cijenu. Slabi Isak II. Angel mu je mizerija iza silnog Andronika. Gibbon teži, da i psihologički razumije i donekle opravda zločinstva Andronikova, ali tu se ograničava na opća mjesta, zvučne fraze, koje u stvari ne vele ništa. Strasnost Andronikovu precjenjuje, po vodeći se za Nikitom i misleći, da tim čini ljubav Androniku, dižući mu zato razum u zvijezde.
Buran život Andronikov nije davao puno posla pjesničkoj fantaziji, pa da se napiše roman ο njemu. Nama je poznat taki jedan roman od Zellera napisan još 1804. godine i, koliko mi znamo, nesvršen. Pisac je pomnjivo studirao izvore, imao fantaziju za stvaranje, raspolagao je dobrim stilom, i knjiga se još i sada lijepo i lako čita. Shvaćanje Andronika je novo i vrlo zanimljivo. Zeller je preko latinskih izvora doznao za veliko jelinstvo Andronikovo, zanio se je u doba napona nacionalne ideje za tom stranom Andronikova karaktera, u njoj je gledao ključ za razumijevanje Andronika, ona mu se činila tako sjajna, da je u zasjenak bacala sve rđave strane Andronikova karaktera. Nikitu Akominata je on sada drugim očima čitao i drukčije razumijevao Andronikovu opoziciju Manojlu i ljubav njegovu spram provincijalaca. Njemu je Andronik mučenik nacionalno-slobodnjačke ideje. On mu zato meće u usta ο vjeri, zdravom razumu i poštovanju narodnih prava riječi, kojih se ne bi stidio koji filosof osamnaestoga ili početka devetnaestoga vijeka. Fabula je uvijek osnovana na izvorima onda poznatim, često je prijevod, a dijalozi su tako usko skopčani s izvorima, da bi na naslovnom listu gotovo moglo stajati studija mjesto slika. Ne znamo, koliko se u ono burno doba knjiga čitala, kada se u zapadnoj Evropi ο Romaniji nije nitko brinuo i pisca to potaklo, da čitaocima u ovako lakoj formi otvori volju za studiju povijesti vizantijske, ali traga u literaturi nije ostavilo ovako shvaćanje Andronikova karaktera.
Poznata karakteristika Andronika od Fallmerayera nema s ovom ništa zajedničko i manje je osnovana na izvorima, nego Zellerova. Fallmerayer je napisao obranu Andronika iz težnje za originalnošću. Oštar, tvrdoglav, spreman na sve, da obrani svoje duhovito mišljenje, često dakako sumnjivim sredstvima, rado je, i silom često, izazivao cijeli učeni svijet, da mu pokaže njegovu tupoglavost. Karakteristika Andronikova je briljantno napisana, protkana poznatim zanosom Fallmerayerovim, izračunata, da pred sobom i pred svijetom dođe smiješan natražne i spore misli onaj, koji ne pristaje uz njega, ali nije osnovana gotovo nikako na izvorima.
Originalnih, plodnih misli ima u njoj zaista vrlo malo, samo su one na originalan način napisane i načinjene tako, kao nepristupačne skepsi. Cijela karakteristika kulminira u tvrdnji da Andronik nije za svoga života, za svoje vlade, učinio možda ništa drugo rđavo i nepromišljeno, nego što je ostao na Propontidi jednu noć, kad je čuo, da je buna planula u Carigradu. Jedan od najslavnijih careva da je bio Andronik, samo nije našao zgodna povjesnika, a da ga je našao, mi bi ga takovim danas slavili. Narod carigradski, koji je s plemstvom oborio Andronika, grdi Fallmerayer većma nego Nikita Akominat. — Na taki se način ne može doći do jasna shvaćanja Andronikova karaktera, koliko to izvori dopuštaju. Ton, kojim je Fallmerayer izrekao svoje mišljenje, razlogom je, da su naučenjaci bez kritike primali i širili njegovo neopravdano mišljenje ο Androniku. Ljudima je često slatko makar ponoviti, ako nijesu kadri sami smisliti, nešto, što misle da je novo i smjelo rečeno.
Prazno teorijsko razmišljanje, koje se ne osniva na svestranoj i dubokoj studiji izvora, nego teži zvučnim riječima sakriti golotinju misli neosnovanih na izvorima, ne vodi poznavanju tako komplicirana karaktera, kao što je Andronikov. Osobine prosječnoga Vizantijca ne smijemo sve pripisivati genijalnomu čovjeku, koji je uz to toliko živio među strancima. Glumačka ćud Andronikova, tako česta na svim dvorovima svih vremena kod prinčeva sumjivih i uvijek u nemilosti, još nam oteščava razumjevanje njegova karaktera; — ne samo da mu je jezik bio u vjernoj službi mozgu pri glumljenju, nego ga ni mišići na licu, ni žlijezde za suze nikada nijesu izdale.
Jedini put, da se steče donekle bar jasna predstava ο Androniku, mislimo da je, sa znanjem prilika onoga vremena pratiti sva djela Andronikova, ο kojima nam izvori govore; ne prezirati ni ono, što se daleko od Carigrada, čak do Engleske i Armenije pričalo ο čudnom čovjeku; studirati, koja je crta Andronikova karaktera zanimala koji stalež, koji nam kroz svoga pisca govori, i kako su pojedini narodi i staleži sudili ο Andronikovoj spoljašnoj i unutrašnjoj politici; koja im se od te dvije činila važnijom, da tako iz principijelnog držanja njihova spram Andronika možemo shvatiti, koju je stvarnu važnost onda koji čin Andronikov imao.
Pri tome se mora osobito paziti na to, da se za ljubav skladnosti u prikazivanju ne padne u jednostrano hvaljenje ili kuđenje; povjesnica je nauka i umjetnost, istina, ali se zbog nazoviumjetničkih svrha naučna istina nipošto ne smije izvrtati.
Otkako je uklonjen patrijarh Teodosije i otkako nema među živima despine i mladoga cara olakšano nam je proučavanje Andronika toliko, što sve državne odluke možemo smatrati kao njegovo duševno vlastništvo; donekle su dakako stvorene pod utjecajem dvoranstva, ali bez obzira na patrijarha, despinu i Aleksija II.
Evstatije bi bio sada spreman oprostiti Androniku sve, što je dotada uradio, da je odslije samo vladao bogougodno, — to je značilo po volji klira i plemstva —, kako se činilo možda u prvi mah da će i biti. Andronik se oženi Agnezom-Anom udovicom Aleksija II, da potkrijepi tako svoje pravo na prijestolje, kao što je Aleksije I. bez volje uzeo Irinu Dukenu, da tako pristanu uz njega i oni, koji su u njemu gledali samo muža caričina.
Njegove pristalice i njega samoga pekle su vjerski i pravno silne zakletve, što ih je dao, da će štititi Aleksija II.; zato je stao raditi ο tom, da ga crkva javno riješi tih zakletvi, da tako umiri vizantijsku, formalističku ćud. Klir se nećkao, ali kad mu Andronik obeća, da će zato u carskom savjetu sjediti oko carskoga prijestolja, on nato riješi cara od svih zakletvi. No Andronik je svećenstvu tim zahvalio, što mu je željena sjedišta za nekoliko dana oduzeo, jer po njegovu mišljenju učinilo je ono samo svoju dužnost radeći po volji carevoj, i on ga je, uvrijeđen zbog nećkanja, mogao otpustiti, jer mu nije moglo ništa naškoditi. Cfr. Tim je pokazao pred narodom, da klir nema više nikakve moći, i smanjio mu ugled, pokazavši jasno, da su koristoljublje i častoljublje glavne vrline crnorizaca.
U buni Andronika Laparde pokazala se već moć Andronikova. Čuveni junak ratovao je u to doba zajedno s Aleksijem Vranom protiv Bele III. (II.), koji je opustošio Braničevo. Čuvši sada za nasilnu smrt Aleksija II., smisli podići bunu na Andronika. Na zapadu je vidio i sam da ne može napredovati, jer je Vrana bio na strani carevoj, pa zato krene u Malu Aziju — leglo buntovnika protiv Andronika, silnih maloazijskih dinata. Ali car, i ako je bio u strahu, ne izgubi glave, već kada je čuo, da je Laparda srećno prispio na željeni cilj, napisa namjesnicima po Maloj Aziji čudna pisma — povjerljivo im saopći naime, da se ne čude riječima vojvodinim, jer da on dolazi u tajnoj misiji carevoj, da kuša njihovu vjernost. Tako je kompromitirao Lapardu; i prije, nego što su pisma donijela očekivan plod, jedan ga prijatelj Andronikov, Kefala, uhvati u Adramantu i izda; vojvodi iskopaše oči i strpašega u manastir Pantepopti, gdje naskoro umrije.
Buna Lapardina bila je razlog, da je u Androniku porastao običan strah uzurpatorski. Nepovjerenje i naglo, često prazno sumnjičenje, posljedice te bojazni, donijele su Androniku gorkih časova, a državi mnoga zla. Cfr. Poklonstvo njegovo na grob očev u to doba nije ništa nego težnja, da donekle izbriše ljagu uzurpatorstva sa svoje vlade. On nije htio biti uzurpator, nego proturiti u svijet uvjerenje, da je samo mlađa loza Komnena zamjenila nedostojnu, pravoslavlju i jelinstvu nevjernu stariju lozu. Htio je sjetiti suvremenike, da nije šipka bez panja, nego da ima sveto pravo na carski prijesto. Razvi zato neviđen sjaj na grobu Isakovu u Viri, kao da je htio dati zadovoljštinu ocu svome, i utješiti sjenu njegovu, da mu je sin postigao ono, za čim je on čeznuo. Cfr. O Božiću 1183. vrati se u Carigrad, da pojačavši ovako ugled i utvrdivši sjajnim igrama u Carigradu ljubav naroda prema sebi, počne odlučnu borbu protiv maloazijskih dinata, kojih je buna bila povod smrti Aleksija II. Cfr. Aleksija Vranu, koji se je vratio iz rata protiv Bele III. (II.), pošalje car, da zauzme Lopadion, što se bio od cara odmetnuo, a on sam krene pod Nikeju, ognjište bune, da savladavši nju udari sam na buntovničku Prusu. Vođi bune u Nikeji bili su Teodor Kantakuzin i Isak Angel, a čete su im bile većinom turske, jer je plemstvo među Grcima nalazilo malo njih, koji su se htjeli boriti protiv Andronika. Nikita Akominat priča opširno ο podsadi Nikeje i tvrdi, da je car ratovao bez uspjeha, jer mu je okretan Kantakuzin junački odbijao navale i još provaljivao iz grada te nanosio taboru velike štete.
Andronika, koji je bio čuven kao novi Poliorket svoga vremena, pekao je makar i momentani neuspjeh i on je osobito žalio za razvaljenim i popaljenim spravama za podsadu, koje je davao s velikom pomnjom i vještinom graditi, a neprijatelji su ih uništavali.
Da sačuva od neprijatelja veliku spravu, od koje se pravo nadao uspjehu, on dovede mater Angelovu i veže je za nju, da tako neprijatelje prisili, da mu ne razvale ili ne spale spravu, štedeći mater vođa svoga. Nikita u moralnom razočaranju, bijesan na čudovište od čovjeka Andronika, piše, da toga čuda živa duša još nije čula, da se tijelo slabe žene meće kao zaštita sprave za navalu. Nema pravo. To je bilo nešto obično u ono vrijeme, i teško da i Nikita to nije znao, samo piše ovako, da u čitaocima pobudi odvratnost spram Adronika. Sav je srećan zato, što caru nije ni to pomoglo, ali podsada se ipak brzo svršila. Pri jednom ispadu poginu Kantakuzin, koji je vodio bunu i zaplašivao na silu buntovnike, pa se oni odmah iza njegove smrti, isto kao kod bune Vatacove, izmiriše s Andronikom. Ponizno krenuše iz Nikeje s litijom, da kao pokajnici mole milost carsku, uvjereni, da se Andronik ne će okaniti onoga, što je počeo. Cfr. On im obeća pomilovanje, a poslije ipak mnoge kazni — dašto plemiće —; poštedio je samo kukavicu Isaka Angela. Turke vojnike dao je car oko grada ponabijati na kolje; zato su mu se njihovi sunarodnici kasnijim provalama u Romaniju osvetili. Cfr. Gore nego Nikeja prošla je Prusa, koja je silom zauzeta, razvaljena i opljačkana; plemići vođi, koji su se bunili samo od mržnje na Andronika, kažnjeni su najstrašnijim kaznama. Kada je još svladan Lopadion, bila je i istočna polovica države umirena — zapadnu je već umirio Vrana — i narod dočeka zato Andronika s velikim oduševljenjem u Carigradu. To je bilo 1184. godine. Sada su državne granice bile osigurane, i premda Romanija nije bila onolika kao za Manojla, ona je bila sposobnija za otpor, konsolidiranija, mnogovlađe je bilo u državi potisnuto, ako i ne sasvim uništeno, i Andronik jedini gospodar u carevini.
Što se tiče odnošaja prema stranim državama, to ih je car udesio, kako je najbolje znao i mogao. Zahtjeve Pisanaca i Genoveza nije ni mogao ni htio ispuniti, jer su bili pretjerani; zato mu se činilo zgodnije izmiriti se s Mlečanima i s pomoću njih zauzdavati Pisu i Genovu. Zbog toga obeća Mlečanima, da će im on naknaditi štetu, što su je od Manojla pretrpjeli 1171. I zbilja im pošalje prvi obrok — dakako vrlo neznatan dio od onoga, što su oni tražili; ali oni su već od neprijateljstva spram pokojnoga Manojla i spram Pise i Genove pristajali uz Andronika. Mlečani su se nastanili još ranije u Carigradu, strahujući ipak neprestano za život i imanje zbog mržnje Andronikove na Latine. Pored ličnih prijateljskih veza stvorila je ta mržnja sultana Saladina prijateljem Andronikovim, pa tako je s istoka car bio siguran od latinskih krstaških državica, koje su strepile od Saladina.
Kada je Andronik postigao tako bar donekle ono, za čim je težio u spoljašnjoj politici, mogao je unutrašnjoj politici posvetiti još više pažnje, nego što je dotle činio. Hvalom se obasipa Andronik, što je učinio kraj ružnom i varvarskom običaju, koji Nikita Akominat u svom pesimizmu pripisuje samo Grcima, naime pljačkanju lađa i mornara, što bi pretrpjeli brodolom. Cfr. Kada je car izjavio, da ne će trpjeti te nepravde, koju je u to viijeme cijela Evropa i zapadna Azija trpjela, savjetnici mu kazaše, da su i pređašnji carevi mislili, da tome zlu učine kraj, ali bez uspjeha. No oni s tim razlogom nijesu mogli prodrijeti kod Andronika i usvjetovati ga, da se okani svoje odluke. Za njega nije bilo ništa nemoguće caru; što raniji carevi nijesu ništa postigli u tom, to je zato, što su ludo ili neiskreno radili. Cfr.
Kratko i precizno zapovjedi im, da sami oni, koji zapovijedaju kao carski namjesnici na obalama, tačno paze, da nitko ne dirne u razbijene lađe i brodolomnike, i da to zapovjede i svojim podređenim. Strogo im očita, da se svaki onaj, tko se uhvati pri pljački, objesi ο visoko drvo na obali za strah i primjer drugima. Pokunjeni savjetnici razumješe bijes Andronikov i volja njegova se za čas razglasi po širokom carstvu. Nitko se zbilja ne usudi raditi protiv te zapovijesti, iskustvom uvjereni, da Andronik nikome ne gleda kroz prste. Cfr.
Provincijalci se zbilja nijesu varali, kada su od Andronika očekivali popravak njihova očajnoga stanja. Zlu nijesu bili krivi zakoni carski, nego činovnici, kojima je bilo povjereno, da vrše zakone. Andronik je to znao i šiljao za upravitelje provincija samo valjane i ugledne ljude — koliko se takih kod opće korupcije činovnika dalo naći. Ο prodavanju časti, što je osobito cvjetalo za Manojla, koje je demoraliziralo činovništvo i narodu oduzimalo svako poštovanje spram njega i vjeru u dobre mu namjere, nije za Andronika bilo govora. Cfr. Ne samo da car nije prodavao časti, nego je iz carske blagajnice dobro plaćao aktivne činovnike, — što je je bilo čudo suvremenicima —, da nemaju razloga guliti sirotinju ni izgovora, da drugoga prihoda nemaju, pa da moraju tako utjerivati porez i bezakonito otimati, da bi i oni mogli živjeti. Narod je hvalio Boga, što je uslišao njegove očajne molbe i poslao Andronika, da spase provincije od potpune propasti.
Poreznike narod već davno nije razlikovao od spoljašnjih neprijatelja i dinata; svi su mu bili jednaki, jedni krvaviji od drugih. Njima je Andronik tako utjerao strah u dušu, da su od tuđega zazirali kao od vatre; dobrovoljnih se poklona nijesu gotovo usudili primati zbog Andronika, a kamo li samovoljno globiti i otimati. Diviti mu se moramo, što je tomu bezakonju tako brzo učinio kraj, — to je ujedno svjedočanstvo, da je snažan car od vizantijske birokracije, školovane i rutinirane, bio još kadar stvoriti nešto —, i nije se čuditi, što je Andronik zato upotrebljavao ošlra sredstva, jer je kriza carstva bila već blizu.
Za možnoga cara Aleksija I. pravili su poreznici čuda po državi, utjerivali su porez šesterostruko i dvanaesterostruko, dok je car tražio, da se utjeruje samo četiri puta toliko, koliko je zakon propisivao. Za careva Jovana i Manojla, gdje su ratovi i diplomacija gutali toliki novac, bilo je još crnje i gore. Cfr. Manojlo je natovario još isisanim provincijama vojsku na vrat, koju su oni morali hraniti, a koja ih je neplaćena pljačkala zajedno s poreznicima i silovitim dinatima. Mihajlo Akominat bijedu drastično predstavlja tvrdeći, da su do Andronika bolni na samrti provincijalci žalili žive, što ostaju, da se lome i nepravdu trpe na ovoj griješnoj zemlji. Da je sada drukčije bilo, tvrde i Mihajlo i brat mu Nikita Akominati; obojica veliki neprijatelji Andronikovi i ulizice Isaka II. Angela, imali su ipak otvorene oči, da vide važnost Andronikovih reforama. Po Mihajlu Akominatu nam je poznato prilično dobro, u kom je pravcu car mislio izvoditi i zbilja izvodio svoje reforme u Jeladi, a Nikita tvrdi opet, da je Andronikova briga bila jednako posvećena sirotinji po cijelom carstvu i stvorila blagostanje u provincijama, kakova davno nije bilo; — dakle u pravu smo tvrditi, da je Andronik prema prilikama izvodio po cijeloj Romaniji svoje reforme u istom pravcu, kako je to bilo u Jeladi. Sa životvornim suncem uspoređuje zato Mihajlo Andronika, koje je Bog poslao, da oživi umrtvljene, koji su život tavorili u sjeni smrti i mraku.
Dinati se nijesu dali tako lako skršiti kao činovnici i neprestano su se bunili; ali je Andronik na posljetku, na oko bar, nekako savladao te narodne i državne neprijatelje. Cfr. Sigurnost u provincijama podvostruči gotovo broj stanovništva, osobito vraćanjem provincijalaca u carstvo, koji su od silnih poreza i bezakonja dinata bili iz Romanije utekli. Strogost Andronikova spram činovništva uništila je brzo i veliko zlo, što je tištalo provincije, da naime viši činovnici nijesu rado išli iz Carigrada, do Andronika i poslije njega, u određene im provincije, nego su ostajali u gradu, da ne trpe neugodnosti puta i tamo dosadu, a provincije su ostavljali na milost i nemilost nižim činovnicima. Vrlo zanimljiv i poučan primjer zato sačuvao nam je Mihajlo Akominat u jednom čudnom pismu Dimitriju Drimi.

Dimitrije Drima bio je dvaput pretor u Jeladi, prvi put za Andronika, a drugi put za Isaka II. Angela. Kada je prvi put dolazio u određenu mu provinciju, govorio mu je Mihajlo kao atinski arkijepiskop govor, gdje više govori ο Androniku nego ο njemu Cfr. ; u ostalom s pravom, jer je vladanje činovnika u provincijama zavisjelo ο mišljenju carevu ο provincijama. Pretor ne smije voditi drukčiju politiku od careve; on mora samo težiti, da što tačnije ispuni volju svoga gospodara i usreći po carskoj volji njegove robove, jer caru je dobro poznato, da je bijeda Romanije došla od poreznika i nasilnika, i on najbolje zna put i način, da usreći provincijalce. Cfr. Zato neka Drima radi u duhu cijele unutrašnje politike Andronikove, pa će usrećiti narod u Jeladi; svojim će primjerom već natjerati dinate i podređene činovnike, da se okane nasilja i otimačine te sebi tako steći naklonost carevu. Cfr. Tako je on i radio i Mihajlo hvali Driminu prvu preturu kao sreću svoga duhovnoga stada. Istina, nije mu išlo od srca baš biti čuvar pravde i zakona, zaštitnik slabih i potištenih ; ali strah od Andronika natjerao ga je, da radi dobro pod moranje, jer je tako bila careva volja, a Andronik je već znao kazniti onoga, tko se usudio raditi protiv njegove volje. No premda je Mihajlo potpuno zadovoljan prvom preturom Driminom, čini se, da Andronik nije bio zadovoljan, jer ga je uklonio, opazivši možda, da preko volje radi. Za Isaka II. Angela naimenovan je Drima opet pretorom Jelade, ali čini se, da mu se nije išlo iz Carigrada, nego je preko subalternih činovnika upropašćavao svoju provinciju. To je dalo povoda Mihajlu, da napadne Drimu i Carigrađane, koji su imali monopol na državne službe, a koje su vršili bez iskre savjesti.
Nama je danas čudo, što Mihajlo pravo humanistički piše Drimi, da on nema kao retor ništa protiv toga, što on voli tratiti vrijeme i novac u Carigradu s umiljatim ženskinjem i lijepim dječacima, negoli se lomiti po Jeladi parnicama, ali kao arhijepiskop mora dići svoj glas protiv toga, jer ne živimo samo za naša uživanja, nego i zbog naših bližnjih. Carigrađani vode sada opet, za Isaka II. Angela, politiku carstva sami i kratkovidni, željni uživanja, ne misle ni najmanje na posljedice, nego upropašćuju državu. Mihajlo ih dobro zna, jer je mladost proveo među njima, i ne apelira na njihovo hrišćansko čuvstvo, da se smiluju provincijama, nego na egoizam im, plašeći ih s jedne strane, a s druge strane malo sumnjivo im laskajući, da znadu, kuda vodi gaženje zakona — kad tijelo oslabi, glava propada. Prebacuje im, što se za provincije brinu samo onda, kada porez u njima treba kupiti, šiljući im ljude bezdušne, da novac u Carigrad kao u more zgrću. Od provincija žive, a one su im deseta briga, jer ne će eto ni glave da pomole izvan gradskih zidova i učine koliko toliko dobra zemljama, koje ih hljebom hrane, vinom poje i ruhom odijevaju. Cfr. Mi se radujemo, što se retor na kraju pisma jada, jer da je u njemu prekršio zakone ο pisanju pisama, „da jedanput istina izbije"; iz Manojlove novele već imamo jasnu predstavu ο odnušaju Carigrađana činovnika prema provincijama prije Andronika, a iz ovoga pisma poslije njega te tako možemo makar i epizodićnu, važnost njegovih reforama shvatiti. Isak II. Angel nili je htio, niti je mogao zbog svog podređenog položaja prema Carigrađanima udariti stopama Andronikovim u unutrašnjoj politici te je zato ova tužba Mihajlova ostala besplodna, pa je on morao bratu Isakovu. caru Aleksiju III., pisati još crnju i goru tužbu na carske činovnike, koji zemlju raseljavaju. Cfr.
Karakteristično je, da Mihajlo u očajnoj žalbi ne traži ništa drugo, nego da se vrše zakoni, koji postoje, jer se za Andronika vidjelo, šta zakoni provincijalcima osiguravaju. Cfr. Sada je sve bilo uzalud. Od Romana I. i Vasilija II. bio je Andronik prvi car, koji je ozbiljno i pošteno mislio kao ovi slavni mu predšasnici, da se „mačem zakonodavstva i slobode" mora učiniti kraj pleonektiji, nasilju dinata i lakomih poreznika, unutrašnjih neprijatelja države, koji su opasniji nego spoljašnji, i koji je radio prema tom. No pečat uzurpatorstva, što je bio na Andronikovoj vladi, tištao ga je, a upravi države smetao. Nepovjerljiv, ponosit, u biranju sredstava za postizavanje cilja nikakav izbirač, zbog starosti u žurbi, da misli svoje u djelo privede, nije se žacao grozota, da postigne svoj cilj što prije. Glavnu je smetnju gledao u plemstvu i gonio ga zato kao Tiberije. Evstatije priča, da mu se i sinu Jovanu, — koga je on proglasio za nasljednika obišavši starijega Manojla, koji se s ocem nije slagao —, počelo mutiti pred očima zbog groznih djela Anđronikovih. Jovan nije shvaćao stvari kao genijalni mu otac, nije jasno vidio ni cilj pred očima, za kojim Andronik čezne, nego samo odvratna sredstva, ubijanje plemića, osljepljivanje, proganjanje, zatvoranje čak opasnih plemićkih žena u manastire; zato je uplakan pitao jednom oca, kuda sve to vodi, i ispovijedio mu se, da on ne može to dalje gledati i trpjeti. Andronik je na to planuo, sinove ženama nazvao, očajavajući sigurno, da će mu cio rad propasti; njegovu moralnom čuvstvu, — koje je bilo u zasjenak potisnuto od misli, kojoj je on živio, naime učvršćenja carske vlasti —, oni su se i činili kukavičke žene. Što je gotovo sav svijet znao, to je onda Andronik njima glupacima rekao, da čezne, da ih ostavi za vladare — dakle ipak obojicu — nad mesarima, hljebarima i uopće ljudima take vrste, kojima bi oni vladati mogli. Obećao im je, da će im gigante skloniti s puta, da slabi gospodare pigmejima. Tada su ga valjada shvatili, da ide za tim, da ih sačuva od sudbine svih nesposobnih i slabih sinova snažnih careva očeva na prijestolju u Romaniji. Evstatije sam govori s Arnoldom iz Lübecka ο tom radu Andronikovu gotovo istim riječima kao Zonara, Psel i Skilices ο radu Isaka I. Komnena u tom pravcu. Cfr. Obojica su težili za tim, da kakvim bilo sredstvima riješe sebe od suvlađarstva crkve i plemstva, a narod oslobode od tiranide dinata i činovnika. Obojica su radili bez trajnoga uspjeha; Isak I. je ostao u uspomeni čovječanstva kao tragičan junak, a Andronik kao krvnik roda ljudskoga, što je bio osvetljiviji i zvjerskije ćudi od Isaka I.
Pažnju mu je s reforama brzo skrenula nova buna. Isak Komnen, unuk po kćeri sevastokratora Isaka, brata cara Manojla, zarobljen od Armenaca izdat je bio od njih Latinima, i okolina Andronikova moljakala je cara, da ga otkupi — osobito Teodora Komnenija, Andronik Duka i Konstantin Makroduka. Car ga i otkupi, kada su A. Duka i K. Makroduka jamčili za Isaka, koji je Androniku bio tako sumnjiv, da je jamstvo bilo prijeko potrebno. Cfr. Sumnja je njegova bila ovaj put opravdana, jer se otkupljeni Isak ne vrati u Carigrad, nego ode na Kipar i tamo pokazivaše lažna pisma careva, kao da ga je Andronik poslao za upravitelja otoka, i Kiprani ga zbilja lijepo prime. No kada je malo učvrstio svoju vlast, on se pokaza, šta je, proglasivši se carem Kipra.
Grci i Latini nadmeću se u kuđenju ovoga mrskoga tiranina, a Nikita veli, da je bio još gori nego Andronik. Latini su pričali ο njemu nečuvena čuda i pokore zato, da opravdaju nasilje Rikarda Lavljega Srca, što je oteo Isaku Kipar. Andronik je bio kao bijesan, što mu je tako otet carstvu jedan od najkorisnijih i najljepših otoka, i pozove Duku i Makroduku kao jamce na odgovornost, pa kad se uzurpatoru na Kipru nije moglo ništa, budu njih dvojica na grozan način umoreni.

Car se popustio bio utjecaju logoteta St. Agiohristoforita, koji nije pazio na to, da žrtve budu sudom, na oko po zakonu, osuđene, nego je bio za otvoreno nasilje. Silne bune i nesigurnost razrovale su Andronika i utjerale strah u nekad neustrašivoga. Cfr. Latine je već bio rastjerao s dvora i bili su mu Varjazi čuvari, no ni u njih se, mučen od uzurpatorskoga straha, nije pouzdavao, nego jedino u svoje veliko vjerno pseto — u ljude je bilo teško vjerovati Androniku. Sinovi ga nijesu shvaćali, stariji mu je sin Manojlo šta više oponirao; zeta je Aleksija morao kazniti, što se tvrdilo, da čezne za krunom. Kći mu Irina nije se pokorila ocu i nije brzo prežalila muža, očeva neprijatelja, nego je tugovala; Andronik nije htio znati za nepokornost ni u tom, pa i ona pade u nemilost očevu. Cfr. Najbliži mu pouzdanici dvorani, osumnjičeni, sramno svršiše; ostade moćan sam St. Agiohristoforit, uzdanica Andronikova, koji je smio tvrditi, da pored cara stara, zaplašena, nepovjerljiva vlada državom. To je bilo na štetu Andronikovu. Njega je ljubio narod u Carigradu i Nikita zajedljivo piše, da ga je car mogao voditi kao medvjeda na lancu; Cfr. otvorena nasilja Agiohristoforitova, mrska Carigrađanima svima pomalo pravnicima, i grozote pri kaznima rušile su ljubav naroda spram cara. Ni riječi nam se ne spominje, da je ljubav i odanost carigradskog naroda spram cara malaksala, kad je ubijena despina ili Aleksije II., nego se tek onda spominje taj preokret, kad je narod gledao sramnu smrt Duke i Makroduke pod gomilom kamenja i očajnu borbu mladoga Mamala s plamenom, koji mu je trebao mladi život proždrijeti zbog toga, što su ga krivili, da je zeta Andronikova podgovarao, da se dočepa krune. Agiohristoforit je ulio caru, na nesreću cara i carstva, odvratnost spram naroda, koji odobrava sve, što car učini. Energija klone, volja presahne godinama, jedan čovjek ne dospije svuda, a iza neuspjeha ni ne čezne za tim, da svuda dospije, pusti se onda tuđem utjecaju, pokori snažnijoj volji. Najgenijalniji despoti, apsolutisti doživjeli su, ako su ostarjeli, da su pored njih vladali pouzdanici im, nekad mili, a nekad nemili, ali ih se od potrebe ili bojazni, ili na posljetku od navike nijesu mogli oprostiti. Latini su gledali u Agiohristoforitu pravu vladu, Grci su na njega mrzili kao na začetnika i izvršitelja silnih zločinstava, zvali su ga Antihristoforitom, krvnikom, proklinjući ga, kao što su im stari nekad proklinjali Jovana ministra financija za Justinijana i tolike kasnije carske pouzdane ljude. Cfr. Ο Androniku čini se da je svijet mislio da se u nevrijeme odao ljubavnim strastima, ogovarali su ga po gradu i pričali ο njemu, starom smiješnom ljubavniku najružnije stvari. Za državne poslove, vele, ni malo se baš nije brinuo, nego je sve radio Agiohristoforit: nitko da nije mogao caru, nego bludnice, pjevačice i sviračice, s kojima je vrijeme na Propontidi provodio. Cfr. Carigrađani su, istina, ο svim dvorovima, omiljenim i omraženim, svojim poganim oštrim jezicima pričali sramotne priče. Sva je prilika, da su kod Andronika imali nešto bar pravo, jer i gotovo svi latinski pisci onoga vremena, s uživanjem za ono doba karakterističnim, pričaju ο tim pokorima Andronikovim.
Kod ljudi te vrste, kakav je bio Andronik, to nije nikakvo čudo. Strasnosti za ženskinje nije u njega ni u stare mu dane nestalo, gdje je za mladosti robovao, u progonstvu živio, život na kocku metao sve na oko samo zbog ženskinja. Koliko je Andronik u tom bio neumjeren, toliko je bio uzor umjerenosti u jelu i piću, čim je svom lijepom tijelu i održao snagu i svježinu do starih dana.
Za ljubav naroda brinuo se je Andronik kao i drugi dobri carevi vizantijski, i to načinom, kako je to bilo odvajkada u Carigradu običaj. Davao je narodu, osobito dok nije na dvoru prevladao snažan utjecaj St. Agiohristoforita, sjajne igre i učinio im veliku ljubav dovedavši im zdravu vodu vodovodom u grad. Još kad je Evstatije učiteljevao u Carigradu, molio je javno cara Manojla, da dovede građanima bolju vodu mjesto smrdljive, koje uzato nije bilo zadosta. Cfr. Manojlo nije za to imao vremena ni novca. S velikim troškom i pažnjom dade Andronik sada graditi vodovod, od koga je kasnije Isak II. Angel, mrzeći na Andronika, da mu ne ostane slavna uspomena, dao sve razvaliti, što već nije bilo svršeno ;Cfr. voda nasred grada bila je ipak iz Andronikova vodovoda. Da posvjedoči svoju pobožnost, popravi i ukrasi car crkvu Četrdeset Mučenika, gdje se mislio iza svoga mučeničkoga života u vječnom snu odmarati. Za dogmatičke prepirke, premda je sam bio čvrst u bogoslovnom znanju, nije htio ništa čuti i prijetio je strašnom kažnju svakome, tko se usudi raspravljati ο dogmama. Netaknuto i nesumnjivo pravoslavlje i apsolutnu vlast nad svim podanicima htio je Andronik ostaviti svojim nasljednicima.


VII.

Očajna borba Komnena i plemstva protiv Andronika. — Emigranti traže pomoći u stranim državama. — Plemstvo i činovništvo otuđuju narod od cara. — Lažni Aleksije II. na Siciliji. — Viljem II. odlučuje se udariti na Romaniju. — Savez Andronikov sa Saladinom. — Posljednja navala Normana na Romaniju. — Pad Soluna. — Protivnicima Andronikovim pođe za rukom uvjeriti carigradski narod, da je Andronik svemu zlu lično kriv. — Car se ne usuđuje izvesti smrtnu osudu nad plemićima izdajicama. — St. Agiohristoforita ubija Isak Angel. — Smrt Andronikova.

Komneni, potisnuti za Andronika kao i prije za protosevasta Aleksija s vlade, brzo su se sada složili s plemstvom, da obore Andronika, kao što su se ranije bili složili sa svećenstvom i carigradskim narodom, da sruše protosevasta. Prava samovlada, kakvu je Andronik htio vršiti, činila im se himera u glavi ludo ponosita i silovita čovjeka. A car je opet svoje rođake, pored straha od uzurpacije, i zato gonio, što su postali kolovođe plemićke opozicije; to nijesu bili zbog sposobnosti, nego zbog carskoga roda. Cfr. Carigradski narod je dašto u toj borbi između cara i plemstva bio još na Andronikovoj strani, svećenstvo je bilo kompromitirano i zaplašeno, i tako opoziciji nije ostalo ništa drugo, nego da za sada opet traži saveznika na strani; plemići emigranti se u ostalom ni u jednoj državi nikada nijesu toga žacali, da proglase održavanje svojih privilegija kao spas države. Unutrašnja politika Andronikova podsjećala ih je na mrsku im vladu Romana I., Vasilija II. i Isaka I. Komnena; oni su dobro znali i za namjere careve, što mu ih Evstatije s pravom meće u usta, gledali su svojim očima, kako se Andronik približuje cilju svome i počeli su plašiti narod, da će car skoro dići svoju ruku i na njega, samo kada plemstvo uništi. Radili su sve, da samo carigradski narod za se predobiju, jer su dobro znali, da im veze na strani bez simpatija naroda u Carigradu slabo vrijede, budući da je pri obaranju starih careva i postavljanju novih Carigrad uvijek igrao glavnu ulogu — njegovi su kandidati pobjeđivali, jer su imali najzgodnija sredstva.
U otuđivanju naroda od Andronika pomagao je plemstvu carev pouzdanik St. Agiohristoforit, koji nije pravo cijenio važnost naroda i osjećao kao sve nepoštene novajlije odvratnost spram slojeva, iz kojih se digao; a narod je opet zavidio njegovoj sreći, mrzio ga zbog toga i teže trpio nasilja njegova nego Andronikova. Agiohristoforitovo preziranje formalnosti pri osudama izabranih žrtava nije osvojilo sasvim Andronika, ali on mu je već popuštao, makar i teško; kad su groznom smrću kažnjeni Duka i Makroduka, pretvarao se još Andronik i plakao, što ne smije vrijeđati zakon i spasti jednoga, kao svoga rođaka, a drugoga, kao nekadašnjega dobroga prijatelja. Ulagivanja dvorskih laskavaca od zanata — bez kojih dvora nijednoga nema, koji zlo hvale, a dobro ne će da vide, nego u ćudi vladarevoj zakon gledaju — rđavo su djelovala na zdravo razmišljanje Andronikovo. Cfr. Gadili su mu se, ali ih je slušao; imponirao mu je još kiničan Agiohristoforit, koji je među dvoranima imao jedini svoju volju. Laskanju pristupačan, pun preziranja ljudi lako je Andronik precjenjivao čvrstoću svoje vlasti. Plemstvo ga je javno držalo za uzurpatora i na oko zato mu je samo oponiralo, ali on je mislio taj otpor ubijanjem, osljepljivanjem i progonom uništiti. Na carigradski narod nije ni mislio da će i on posumnjati u legitimitet njegove vlasti, koju je on želio i odobrio; prevario se u tome ljuto Andronik.
Kad su mu se stali neprijatelji zbog grozota počinjenih u Carigradu množiti, poplašiše se dvorani, dašto, više za sebe nego za cara, pojačaše mu još sumjičenje, razvijeno i onako odviše kod uzurpatora, i zavedoše ga na još strasnije grozote. To natjera emigrante, da su počeli još žešće ogorčavati strane vladare protiv Andronika, a sve plemstvo, što ga je još bilo u Carigradu, nanovo se zavjeri protiv cara, metnuvši sve na kocku — pa biti ili ne biti. Obilazeći strane dvorove nijesu plemići dakako isticali svoje staleške interese kao uzrok radu svojem, nego smrt Aleksija II. i potrebu, da se mora osvetiti ubici na carskom prijestolju. Cfr. Činovnici su pak, nezadovoljni Andronikovim reformama, rovali po provincijama protiv cara, koliko su mogli i smjeli, da bi se povratili za njih zlatni dani činovničke i dvoranske vlade. Nesreća mladoga cara Aleksija II. našla je među prostim svijetom po provincijama iskrenih žalilaca, jer su Grci bili vjerni podanici, kao što se samo mogu poželjeti, i prost svijet nije bio tako upućen u politiku, da je zbog nje mogao Androniku sasvim oprostiti umorstvo pravoga cara, kao narod carigradski; dobročinstva, što im je Andronik činio spasavši, za malo istina, provincije od gotove propasti, smatralo se, kao što je to obično, da mora činiti: naviklo se na to, zaboravilo se ubrzo, da može i drukčije biti — požrtvovanje se uskoro shvati kao dužnost.
Kada se je zato pojavio neki varalica, koji je sa sobom vodio plava dječaka, seljačkoga sina, koji je bio nalik na pokojnoga Aleksija II, i tvdio, da je to car, na koga da su se smilovali oni, što su ga trebali ubiti i život mu ostavili, to je narod vjerovao i obasipao svoga bijednoga „cara" darovima, koji su varalicu bogatili. Iz Romanije je otišao taj čovjek s dječakom na Siciliju, možda pozvan, jer je ovo Normanima vrlo dobro došlo, da imaju izgovora za željeno pljačkanje carstva.
Namjere normanskih vladara, da opljačkaju i osvoje Romaniju, prelazile su s koljena na koljeno. Rat na vizantijskoga cara bio je najpopularniji među Normanima, jer je obećavao najviše plijena i činio se lak zbog unutrašnjih nemira u Romaniji i napadaja najrazličitijih neprijatelja sa svih strana na carstvo. Normane je relativna lakoća, kojom su zauzeli Veliku Grčku, zanosila mišlju, da će i Romanija lako pasti; no u tom su se jako varali.
1071. godine pao je Bar, posljednja tvrđava grčka u Italiji; Duke, tada na priestolju carigradskom, nijesu u svojoj slaboći ni mislili, da se osvete Normanima, nego da ih za se predobiju. Zato izradiše birokrati, onda na krmilu u Carigradu, da se kći Roberta Gviskarda bila vjerila sa sinom Mihajla VII. Konstantinom, i mišljahu, da su tim postigli veći uspjeh, nego što bi ga ikoji vojvoda mogao postići na bojnom polju. Kada je Mihajla VII. s prijestolja zbacio Votaniat (1078.), on strpa Robertovu mladu kćer, koja je bila već u Carigradu, da se uči grčkim običajima, u manastir, a s vlade skloni Konstantina i stade kao tiranin upravljati državom. Robert se pod lijepim izgovorom, da se bori za Mihajla VII. i sramotu svoje kćeri, diže, da osvoji Romaniju. Cfr. Nađe i nekakoga kaluđera Rektora, što je bio nalik na Mihajla VII., i proglasi, da je to car, koji da je utekao od tiranina, da tako oduševi svijet za svoju vojnu, ističući se ponosito kao velikodušan branič legitimiteta. Dok se Robert spremao na rat, pade Votaniat i dođe na vladu Aleksije I. Komnen, koji je Konstantina, isprva bar, priznavao za suvladara. Poslanik Robertov Raul dočekao je taj preokret u Carigradu i kad se vratio, uvjeravao je svoga gospodara, da je vidio Mihajla VII. kao kaluđera i da je dakle taj Rektor varalica, Duke da su u časti i tako da nema više razloga ratu.
Robert je znao, da je Rektor varalica, za Duke se brinuo kao za lanjski snijeg, ali je rata htio i ljut odbije vijesti Raulove, otjera ga u nemilosti iz svoje okoline i poče vojnu, za koju nije bilo razloga. Srećan mu rat dovede Romaniju na rub propasti. Aleksije I. jedva je spasao carstvo svojom umješnošću, junaštvom i zgodnom upotrebom snaga Romanije. Kada je kasnije Boemund ogorčen udario na Romaniju, bio je Aleksije I. toliko jak, da mu je pobijeđenu i slomljenu u Devolu diktirao uvjete mira. Roger je zato tek onda udario na Romaniju, kad je vidio, da je u velikoj opasnosti od krstaša, koje je car Manojlo lijepo dočekivao, ali ih se s pravom bojao; ni tada, premda je carstvu bilo kao zmiji u procijepu, ne postiže Roger trajnih uspjeha. Cfr. Istočna obala Jadranskoga mora, za kojom su osobito Normani čeznuli, ostala je, kao što je bilo nekad davno, vizantijska. Normani su se naposljetku izmirili s tom mišlju, da se Romanija ne da lako osvojiti, i čekajući zgodnu priliku za to, služili su carstvu kao plaćenici. Od kako je Andronik došao na vladu, on im je oteo i tu zaslugu, rastjeravši Latine, koji su se odviše bili osilili za protosevasta; no oni, uvjereni, da se u carstvu najbolje zaslužuje, ostadoše u Romaniji i s plemstvom, koje ih je izdržavalo, složiše se, da se bore s njim protiv Andronika, kada provincijalci Grci nijesu htjeli uz plemiće pristajati. Cfr. Ti plaćenici Normani mrzili su na Andronika iz dna duše, jer plemstvo nije tako dobro plaćalo kao carstvo, i čeznuli su za osvetom.
Tako raspoloženje ratničko zastao je varalica s lažnim Aleksijem II., kada je prešao na Siciliju 1184., gdje je tada vladao Viljem II., pravi epigon velikih predšasnika. Rasipao je pljačkom nakupljeno silno blago i dobio epiteton Dobri, vodio je spoljašnju politiku unatraške, ali u velikom stilu, kako je on bar mislio. Cfr. Imitirano oduševljenje za lažnoga Aleksija II. i ogorčenost protiv Andronika tjerali su ga, da se lati izvođenja tradicionalnoga plana Normana, da osvoji Romaniju. Cfr. Već se je brzoplet zanosio mišlju, da prenese svoju prijestolnicu na Zlatni Rog, a Siciliju da ostavi rođaku kojemu. Cfr. Oživjeli planovi Boemundovi obećavali su sada više nade da će se ispuniti, jer je plemstvo romejsko bilo protiv cara s Normanima, narod carigradski je bio već pomalo sumnjiv, a Andronik omražen, star, nesposoban, da brani carstvo kako ga je nekada branio Aleksije I. Pametniji savjetnici Viljemovi odgovarali su ga ipak od rata, upozoravajući ga valjada na dosadašnje neuspjehe normanske u ratovima s Romanijom; ali to nije koristilo, ratnička stranka bješe jača, ona je obećavala Viljemu II. slavu, za kojom je čeznuo, veliko ime na lak način. Cfr. Lažni Aleksije II. živio je zato na dvoru u carskom sjaju; kralj mu je sam činio sve počasti, da utvrdi svoje podanike u zabludi i da ih još većma oduševi za rat. Kao naručen dođe u to doba na kraljevski dvor u Palermo i unuk brata cara Manojla, Aleksije Komnen, koji bješe ranije utekao od Andronika među Ruse, da predobije kralja za rat protiv Andronika. Cfr. On je, istina, uvjeravao Viljema II, da seljački dječak nije Aleksije II., koji je sigurno udavljen i u more bačen, ali mu kralj to nije htio vjerovati, kao što i Robert Gviskard nije htio vjerovati Raulu, da je Rektor varalica. Umišljeni je Komnen nosio visoke misli i razmetao se pred kraljem, da je Carigrađanima mio kao zjenica u oku i da treba, da se pojavi samo, pa da će ga senat i narod za cara iskliknuti. Cfr. Viljem II. pustio ga je, da se zanosi, a zadržao je i lažnoga Aleksija II. i Aleksija Komnena kod sebe misleći, nesposoban čovjek, da će tim više Grka za se predobiti.
Andronik je znao za rad i uspjehe emigranata na zapadu, pa kako se bojao istovremene navale Viljema II. i Bele III. (II.) na zapadne provincije, a krstaša na istočne, sklopi zato pravi savez sa Saladinom, da ga Latini — kao što je nekad Boemund smišljao — ne napadnu i s istoka i sa zapada. Ο važnom ovom savezu govori Magnus Presbiter (p. 511.), suvremenik i potpuno pouzdan izvor za stvari, što su se u njegovo doba na latinskom Istoku događale; on piše, da je Andronik, poplašivši se Viljema II. i Bele III. (II.), obnovio svoje staro prijateljstvo sa Saladinom. Sultan mu je, kao caru, obećao pokornost i jedan drugomu su se zavjerili, da će se međusobno u nuždi pomagati. Saladin se zakleo, da će, ako savjetom i pomoću carevom osvoji jerusalimsko kraljevstvo, cijelu zemlju, ali kao carevu, zadržati za sebe, a Jerusalim i primorje osim Askalona da će ostaviti slobodne. Sultan je obećao još, da će, ako bude mogao osvojiti sultanat ikonijski, sav do Antiohije dati caru, jer je to carska zemlja. Andronik je dakle već prema muslimanima počeo politiku, kakvu je poslije s uspjehom vodio Fridrik II. s kojim je on u ostalom pored Henrika II, engleskoga kralja, imao mnoge crte slične.
Za spremanja normanskoga na Romaniju bio je na Siciliji Mohamed ebn Džobair, koji je pisao ο svom hadžiluku putopis, sačuvan nam pun instruktivnih i zanimljivih vijesti. Nema sumnje, da musliman pretjeruje pričajući ο simpatijama Viljema II. za Sarakine, ali se ne da poreći, da cijeli život, kultura, osobito tehnička, i uprava države nose već sada pečat, koji smo se mi navikli davati kraljevini Obadviju Sicilija tek za Fridrika II. Čim je hadžija stigao u Palermo, dočekao ga je tu kraljevski činovnik i željno se raspitivao kod njega, da li zna kakve novosti iz Carigada. Cfr. Musliman mu nije znao ništa reći. Dne 28. decembra 1184. ostavio je bogati Palermo i otišao u Trapani, odakle se mislio krenuti u Valenciju, gdje mu je bila kuća. Ο ekspediciji na Romaniju, koja je već bila zaključena, nije on u Palermu ništa doznao, možda zato, što je pobožan raspitivao samo ο tom, kako se poštuje prava vjera među kaurima. Baš kad se htio iz Trapania krenuti, dođe zapovijest, da je udaren embargo na sve lađe na obalama Sicilije. To je bio razlog različitim kombinacijama u narodu. Nagađalo se svakojako, ali se činilo najvjerojatnije, da se sprema rat na Romaniju. Hrišćani su vjerovali, da je mladi Aleksije II. zbilja na Siciliji i da će za njega njihov kralj rat voditi. Muslimani su opet sanjali ο osvojenju Carigrada, pričali, da ga je pomuslimanjeni Komnen već oteo; „to će osvojenje, ako se vijest potvrdi kao istinita", dodaje dalekovid pisac, „biti jedan od najvažnijih događaja našeg vremena — ali Božje tajne nitko ne može dokučiti" (VII. p. 91.). Tek sada mu je bilo jasno, zašto su ga u Palermu ispitivali ο Carigradu.
Spreme za ekspediciju normansku počele su dakle još 1184. godine. Brzo se pronio glas Zapadom, da se Normani spremaju na Romaniju, i toliki se vitezovi skupiše u Palermu, da je Viljem II. ponosito birao od stotine po nekoliko, koji su se dičili, da će jedan udariti na četu Grčića. Cfr. Vojska je dobro znala, da ide, „da osvoji rimsko carstvo", i Radulphus de Diceto tvrdi, da se obavezala kralju na tri godine, a on da joj je dao platu godinu dana unaprijed (II. p. 37.).
Spremanje je bilo vrlo pomnjivo i tek 11. junija 1185. krene normanska sila na Romaniju. Zapovjednik kopnene sile bio je rođak kraljev Tankred, a glavni zapovjednici flote bili su Alduin i Ricard della Cerra.
Evstatije tvrdi, da je flota imala preko 200 lađa, na kojima se prevezlo preko 80.000 ljudi, od kojih je bilo 5000 težkih konjanika. Cfr. Izbor se kraljev naravno odnosio samo na konjanike vitezove, jer ostala vojska nije bila uzorna, nego kao obično vojske u srednjem vijeku. Vrvjelo je i u kopnenoj vojsci i u floti razbojnicima, pljačkačima, koji nijesu bili od kralja plaćani, nego su se krenuli na sreću, željni pljačke.
Normanske su se vojske udarajući na Romaniju uvijek iskrcavale pod Dračem. Andronik je znao to, pa pošalje Jovana Vranu s četama, da obrani taj važni grad od Normana. Vojska se neprijateljska zbilja i sada iskrca pod Dračem, udari na grad, koji Vrana nije mogao dugo braniti, nego ga preda i sam ode u ropstvo normansko, da ne padne u ruke Andronikove. Pod gradom se podijeli vojska; flota krenu na jug morem pod Solun, a kopnena vojska udari Egnatijevom cestom žureći se istom cilju.
Uz put osvoji flota otoke Krf, Kefaleniju i Zakint, od kojih su posljednja dva dugo ostali u latinskim rukama. Cfr. Tim je početo komadanje Romanije, koje su nastavili Rikard Lavljega Srca i krstaši god. 1204. Ekspedicija je normanska bila tako impozantna, da je preplašeni Dubrovnik opet priznao vrhovnu vlast normanskoga kralja.
U Solunu su se bili jako preplašili, jer se narod protiv neprijatelja slabo branio, gotov da vjeruje, da se carstvo nije kadro oteti Latinima, kao i 1081.; i Normani bez boja dospješe kopnom pod Solun prije nego flota (6. avgusta). Kad je stigla i flota (15. avgusta), podsjedoše Normani grad, koji je bio nespreman za obranu, sa svih strana, postaviše sprave za navalu, Sarakini, što su bili u vojsci, vješti miniranju, stadoše voditi potkopavanje gradskih zidova, a navale kopnene vojske na istočnoj strani ne prestajahu ni dan ni noć. U gradu je bio zapovjednik David Komnen, koga je Andronik nesposobna, od dvorana nagovoren i pola prisiljen, postavio za upravitelja, ali je čekao pri tom zgodan čas, da ga se riješi i nezgodna zbaci s važna položaja. To je David znao i bojažljiv strepio, da ne dospije u ruke Andronikove. Grad bez vode i dobra vojvode nije mogao izdržati duže podsade; kao što je u Srednjem vijeku uopće bilo gotovo nemoguće izdržati čestitu podsadu bez pomoći spolja. Cfr. Građani su još mnogi potplatili Davida i utekli iz Soluna, pa se tako smanji broj branitelja. David je u strahu, da će mu Andronik poslati zamjenika s krvavom porukom, lagao caru, što se većma može. Pismima ga je uvjeravao, da je u gradu sve spremno za valjanu obranu i kako on srećno već pobjeđuje neprijatelje — u istinu je bilo sve unatraške. Andronik je i vjerovao i nije, pa ga u pismu pohvali, ali doda, da treba da teži, da tu hvalu opravda i sačuva. Cfr. Evstatije krivi Andronika, što je takom čovjeku povjerio Solun, da ga samo upropasti, premda sam zna, kako je David postao namjesnik u Solunu; car se nadao, da će se grad držati makar nekoliko dana, a dotle da će već stići pomoćna vojska, koju je on bio digao. Andronik je u tom pametno mislio i dobro radio, ali bez njegove direktne krivice sve se na zlo okrenulo. Pomoćne čete vodili su Solunu sin mu Jovan, Humno, Andronik Paleolog, evnuh Nikifor i Aleksije Vrana. Nijedan nije ništa radio osim Humna; Jovan je lov lovio bez brige, Nikifor je prijetio i razmetao se na prazno, a i Humnove čete pokazaše se pri operacijama nesposobne i nepouzdane.
U Solunu samom bilo je Latina i Armenaca izdajica, branioci nezamjenjeni brzo su klonuli, i tako izdajom, nesposobnošću Davidovom i vođa, što su vodili pomoćne čete, pade drugi grad carstva 24. avgusta 1185. Evstatije je gledao pad Soluna, ali sam veli, da mu je nemoguće opisati sve, kako je bilo, jer je i sam bio u vrtlogu dogođaja i gledao samo ono, što se oko njega događalo. Cfr.
Grad je, veli, trpio ono, što rat rado čini; sada ni on ne tvrđi, da je to bila odmazda za god. 1182. Normani su vršili svoje ratničko pravo i neprestano su govorili Grcima, da su grad „na sablji dobili" i da mogu s njim i s onim, što je u njemu, raditi, šta im je volja. Cfr. Poubijano je i podavljeno za osvojenja grada oko 7000 Grka. Kao god. 1182. Grci u Carigradu provalili su sada „divlji ljudi" u bolnice, bolne poubijali, namještaj razgrabili, u varvarstvu lijekove razbacali. S poubijanim su Grcima radili odvratne šale kao i prije Carigrađani s papinim legatom Jovanom; — dakle ono nije samo vizantijska osobina. Ubijena magarca i Grka namještali su tako, kao da se grle, i uživali su u svojim šalama. Evstatija su taki pokori u čudo stavljali i žalostili, a robljenje i pljačkanje nije mu se činilo tako strašno ili neobično. Otvoreno nasilje i javno pljačkanje prestalo je u ostalom još u podne istoga 24. avgusta. Vođi normanski, moljakani od Evstatija, gledali su, da održe makar danju disciplinu, koliko se to u takoj vojsci uopće dalo postići. Noći su ostale strašne kao prvo dopodne iza osvojenja. Sarakini su bili osobito grozni i nečovječni, a prostodušni varvari Normani katkad su i požalili Grke. Gledali su pred sobom gole nage ljude, blijede izgladnjele, s usijanim očima, plavim usnama i napetim trbusima kako kao sjenke idu po gradu, koji je domalo prije bio njihov; ta je bijeda imala nešto sveto u sebi. Cfr. Normansko sažaljevanje je u ostalom trajalo, dok su bili trijezni, možda sami; nakresani i u gomili od zabave kopljem su Grke gađali, čupali su im brade, vješali ih unatraške i slamom kadili, da kažu, gdje su blago zakopali. Po crkvama su se derali i pjevali bećarske pjesme, svoje su bludnice u odežde oblačili. Od ponosa i bijesa radili su čuda i pokore, da se pokaže bješnji i silovitiji jedan od drugoga. Jeli su i pili kao marha, pa udariše bolesti među njih, koje ih silne potamaniše. Vojvode stadoše očajavati i spremati se, da šo prije krenu cilju vojne — Carigradu. Vojnicima Normanima opet nije se išlo iz Soluna; jesen je bila bogata, svega bilo u izobilju, činilo im se, da su zbilja u raju. No njih se nije pitalo, i vojvode podijeliše vojsku na tri dijela te počeše rat nanovo iza odmora, koji im je vojsku smanjio, plijenom prilično zadovoljio i demoralizirao. Jedan dio vojske ostade u Solunu, drugi krenu prema Seri, a treći s flotom prema Carigradu. Cfr.
S ovakim četama sada nije se dalo ništa uraditi, i Andronik je imao pravo, što ih je prezirao. Ironično je govorio ο pljačkačima latinskim, koje će njegove čete lako pobijediti. Ali carigradski narod nije tako mislio. Namjerno je opozicija protiv cara širila lažne vijesti ο uspjesima normanskim i cijeli se rat predstavljao kao osvetnički rat protiv Andronika, a to su Carigrađani, koji su bili često samožive kukavice, lako vjerovali. Pljačkanje provincija ih se slabo ticalo, ali ako se neprijatelj približio Carigradu, to se gotovo redovno vikalo: Dolje s carem, koji nije kadar braniti Konstantinov grad od neprijatelja. Kada su se ono Goti primakli zidinama carigradskim i pljačkali mu već okolinu, podigao se raznježen demos na cara Valenta, inzultirao ga, razmetao se praznim riječima da mu se samo oružje dade, pa da će već on braniti Carigrad, kad ga žena car nije kadar braniti. Žestoki je Valent uzeo te riječi srcu i da što brže spere nanijetu mu sramotu, udari prije vremena na Gote i nanese imperiji zbog carigradskoga demosa strašno zlo kod Jedrena god. 378.
Andronik je htio Carigrađanima i povjesnicom dokazati, da se ne trebaju bojati, jer su varvari više puta osvojili provincije i gradove Romanije, ali uvijek su na posljetku uzmakli. Taj je način dokazivanja bio inače u Carigradu omiljen, jer se povjesnica u zbilji smatrala kao učiteljica života; ali sad je narodu bio ušao strah u kosti pa je bio nepristupačan dokazima; nagovoren i podbunjen uvrtio je u glavu sebi, da će Normani sad eto iskrsnuti pod Carigradom i Andronikove je riječi držao zato kao pusto tješenje. Cfr.
Car spremaše još grad, da bude kadar izdržati podsadu, da ga Normani ne zateku kao Solun, ako ipak dospiju pod zidove njegove. Sam je obilazio gradske kule, naređivao, kako da se popravlja, i pazio na rad. Skupljao je i lađe, da se nađu za svaki slučaj u nevolji. Carigrađani baš zato nijesu vjerovali njegovim riječima, da opasnost nije velika; kratkovidnim im se činilo, da rad Andronikov tjera njegove riječi u laž; da je ostavio nespreman Carigrad kao David Solun, to bi narod uljuljalo u sigurnost, a ovako su strepili, da će se svaki čas neprijatelj pojaviti.
Andronik je vidio, da je narodu krvav, da je opoziciji — što u despotskim državama nije teško — pošlo zbilja za rukom, njega lično predstaviti kao uzrok svih bijeda, što od neprijatelja stižu carstvo; ali se nije sam mogao odlučiti riješiti se tih buntovnika, što su narod zavodili krivim putem izdajući sami Romaniju. Cfr. Nama se čini, da su ta propaganda opozicije i novo mišljenje ο Androniku, nastalo od nje, krivi, što su se i čete poslate Solunu u pomoć tako kukavički vladale. Plemstvo je punilo vojsci, a osobito vođima, uši, da lije krv samo za Andronika, koji da je veći neprijatelj Romanije, nego Normani; oni su to vjerovali i po tom se vladali, a iza smrti Andronikove su bez po muke pobijedili i uništili Normane. Prilike su učinile, da se prijesne laži čine kao istina; narod i vojska vjerovali su sada, da je car zao duh romejski. Cfr. Okolina Andronika, koju je on uzdigao i koja je zbog njega raskinula s dinatima vojnicima i ranijim činovnicima dvoranima te u njemu gledala jedini izvor sreće, stala ga je, kad je vidjela kako se izmijenilo raspoloženje spram cara, tjerati, da učini za vremena kraj rovanju opozicije, koje ga može stati prijestolja i glave. Nikita otvoreno tvrdi, da je Andronik, više od dvorana natjeran, nego od svoje volje skupio sud, da se osude izdajnici otadžbine, koji su se složili sa spoljašnim neprijateljima carstva zbog svojih staleških interesa. Pred sazvanim zborom optuži car izdajnike, od kojih su mnogi bili već pozatvarani, radi istoga zločinstva, zbog kojega su oni njega krivili, da su naime oni krivi svoj nesreći carstva, a ne on. Smisao tužbe bio je taj, da se Romanija ne može obraniti od spoljašnih neprijatelja dotle, dok ne uništi unutrašnje, koji su dozvali spoljašnje i sada ih direktno i indirektno pomažu. Strastno se zavjeravao Andronik, da će, ako mora pasti, prvo upropastiti svoje neprijatelje, koji čeznu za njegovom propašću, pa makar onda i on propao. Govor pred sudijama završi s parafrazom riječi apostola Pavla: Ne mogu činiti dobro, što bih htio, nego zlo, što ne bih htio, jer su protivnici moji ustali na me i tjeraju me na ono, što mi je mrsko. Sud osudi sve izdajnike na smrt. Omraženi se Agiohristoforit bio upeo sa svojim pristalicama iz sve snage, da se održi Andronik i s njim oni. Nikita Akominat, koji je sigurno imao osudu u rukama, citira iz nje odlučan odsjek ovako: „Sam nas Bog na to uputi, a ne zapovijest našega silnoga i svetoga gospodara i cara, da odlučimo i proglasimo, kako je probitačno za državu i napose korisno za Andronika spasitelja romejskoga, da sasvim propadnu oni, koji su kao siloviti i nepokorni pohvatani i pozatvarani ili u tuđinu protjerani, da se još uhvate i njihovi prijatelji i rođaci te da se svi smrti podvrgnu. Tako će i Andronik, koji po dobroj sreći romejskoj carstvom upravlja, malo odahnuti, mučen državnim brigama i gnjevno gledajući rđave savjete podlaca, pa i stranci sa Sicilije brzo će ispjevati pjesmu, kada ne bude nikoga, tko će ih upućivati, kako šta sve treba protiv Romeja činiti. Svima tima, što su pohvatani i što su im oči pokopane, neprestano je još zlo u glavi, te nema drugoga načina, da se usvjetuju, nego ostaje samo to, da se života liše; i to posljednje spasonosno sidro treba da trgnemo zlonamjernicima, koji su toliko pomahnitali i koji su tako štetni, da najveće pokore čine i sami ne će da uvide, ljudi, kojima se eto kao gluhima dokazati ne da, da sami protiv sebe mač oštre." Cfr.
Vidi se dakle, daje osuda bila sastavljena po optužbi Andronikovoj. Riječi pak u njoj na drugom mjestu μηδὲ γὰρ εἰκῇ φορεῖν τὴν μάχαιραν sigurno su nam svjedočanstvo, da je ta osuda opravdavana držanjem Isaka I. Komnena spram nepokornih, koji se kao car tendenciozno s golim mačem dao slikati na novcima, da pokaže svoju neograničenu eksekutivnu vlast. Tako je i Aleksije I. krvavo slavio svoj ulaz u Carigrad, a Andronik se sada u neodlučnosti iznevjeri politici svojih velikih predšasnika prema unutrašnjim neprijateljima carstva i ranijoj svojoj politici, nemajući snage, da do kraja izvede započet rad. Podmukao i pretvaralica uzeo je osudu, koja je izdana u ime zbora, a ne po zakonu u ime carevo, da u bijedi izda zbor pred narodom i sebe opere. Zato mu je sin Manojlo zbog te nezakonite odredbe nije htio ni izvesti i ona ostade samo na papiru. Andronika je plašilo držanje naroda; starost i neprestan strah za vlast svoju i svojih nasljednika oduzeli su mu sasvim odlučnost. Nije to više bio Andronik, koji je morao izvesti ono, što je mislio da je za njega najbolje i najpametnije. Za osudu se svejedno znalo, i ona neizvedena isto je toliko pojačala mržnju na Andronika, kao da je i izvedena bila; samo je ovako pokazao još car, da se boji opozicije i naroda i tim ih sam očeličio u borbi s njim. Put grozota ostavio je Andronik neiskreno, ne iz uvjerenja, da je dotle rđavo radio, da tim ubrzi svoj konac.
Malaksalost volje, neodlučnost i povođenje za drugima pokazuje i vjerovanje Andronikovo u astrologe u posljednjim mu danima. Vrijeme je, istina, bilo ono tako. U sreći i snazi mnogi nije vjerovao u vračolije, a u nesreći i slabosti svatki. —
Suvremenici pričaju kraj Andronikov u glavnom jednako; strašnoga se događaja u ostalom u brzo dočepala priča i iskitila ga kasnije grozotama i pokorima kao malo događaja u povjesnici.
Isak Angel bio je povod smrti Andronikovoj. St. Agiohristoforit ga je osumnjičio kao davna buntovnika, — koga je car zbog njegovih nesposobnosti prezirao te kao bezopasna pomilovao —, i htio ga na svoju ruku zatvoriti. Sa svojim ljudima krene se 11. septembra 1185. moćni logotet Isaku Angelu, da ga internira; ovaj, inače kukavica, u smrtnom strahu potegne mač i osiječe glavu Agiohristoforitu, a zbunjene sluge rastjera i na konju uteče u sv. Sofiju, da se skloni na mjesto, gdje su ubice tražile utočišta i zaštite. Putem u crkvu je vikao, da je vraga smaknuo sa svijeta; narod pomisli, da je Andronika ubio, i gomilama se krene u crkvu. Cfr. Sada je tek prestravljen Isak mislio, da će mu do noći skočiti glava s ramena, i preklinjao narod, da moli za njega milost u Andronika.
Car je s pravom imao tako malo povjerenja spram plemstva, da mu je svaki jamčio za svoje rođake; zato čim su Duke doznale za smrt logotetovu, utekoše i oni u hram Božje Mudrosti, uvjereni, da će ih Andronik okriviti, da su kao rođaci Isaka Angela ranije za to znali i da je to zavjera davno skovana.
Kao utučeni stajali su ljudi u hramu skupljeni, čekajući ljude Andronikove; ali nitko ne dođe. Car je bio u Miludiju i kad je doznao šta se dogodilo, ne vrati se, nego posla samo glas: ὁ λαβὼν ἔλαβεν, ἡ δὲ δίκη ἐκόπη. (Niketas Akominatos, p. 448.) Το popuštanje carevo ohrabri narod kao i nerad vlade, koja nije htjela podupirati cara, za čije joj se gospodstvo činilo da je pri kraju; zato se neki od skupljenih u crkvi ojunačiše, smisliše dignuti bunu i stadoše zaplašivati one, koji su ih na mir opominjali. Cfr. Carigrađani više nijesu htjeli za svoga cara strašnoga Andronika, prijatelja provincijalaca, koji je pustio Normane do pod grad, i gomila proglasi, na najveću nepriliku i strah Isaka, njega samoga za cara te ga jedan iz mase kruniše krunom Konstantinovom, što je stajala pred oltarom. Cfr.
Angel je jadan mislio, da je tim još većma razdražio Andronika, izgubio je nadu na milost pa očajavao; zato se ponudi narodu za cara Jovan Duka, ali ga svjetina odbi, što je bio star i ćelav kao i Andronik, od koga su tolika zla pretrpjeli. Patrijarha prisili masa, da je i on pristao bez volje na svršen čin. Teroristi iz hrama otvore sada zatvore i s takim neprijateljima carevim, kojih je smrtna osuda bila caru u rukama, dignu cio grad protiv Andronika.
Kada se car 12. septembra u jutru vratio u Carigrad, nađe ga u otvorenoj buni: plemstvo je na njega mrzilo, da bi mu krvi pilo, kao i činovništvo; klir je jedva čekao, da se oprosti teške vlade Andronikove; narodnu je naklonost potratio grozotama i težnjom, da se oprosti od ohlokratije; položaj je napravio gori tim, što mu nije pošlo za rukom uvjeriti Carigrađane, da nije on kriv provali Normana, te se sada sve svalilo na Andronika, što je država trpjela. Car je vidio, da se s buntovnicima mora boriti, ali vlada se pokaza nepouzdana kao i dan ranije, a čete nesigurne kao i one u boju s Normanima. Tako on ponudi carigradskom narodu, da odstupi u korist sina Manojla — ne dakle u korist ranije određena nasljednika Jovana, za koga se znalo da je gotovo kao i otac, nego baš u korist najveće protivnosti očeve, starijega Manojla. Ali buntovnici odbiše to ponosilo; — s mnogoglavom se masom, ako je jača, teško ugovara. Kad je svjetina nato provalila u palaču, Andronik sa ženom, jednom sviračicom i vjernim slugama iz Paflagonije pobježe i srećno dospije na more, dok je razuzdana rulja pljačkala carske dvorove. Smisli uteći u svoje materinstvo, u Rusiju, dospije lađom do Hile; ali odatle mu vjetrovi ne dadoše dalje, nego ga tu uhvate gonitelji za njim poslani i dovedu u Carigrad. Zatvoriše ga u Aneminoj kuli i poslije nekoliko dana izvedoše na sud. Svjetina, koja je gospodarila slabim carem Isakom II. i gradom, sudila je i Androniku. Spram sadašnje vlade osobito, gdje se nekažnjeno pljačkalo i radilo, šta je tko htio, činila im se Andronikova krvavom i htjeli su mu se za nju osvetiti. Ali ponositiji nego Karlo I. engleski kralj stajao je car pred nevrijednim sudištem. Tu su ga pogrđivali, pljuvali, ćuškali, čupali mu kosu i bradu, odsjekli su mu jednu ruku i iskopali su mu jedno oko pa su ga nanovo bacili u tamnicu, da se muči. Iza nekoliko dana dade ga Isak II. Angel svjetini, da radi s njim, šta hoće. Oni ga posadiše onda na šugavu kamilu i unakažena vodahu ga Carigradom, da se iskale životinjski instinkti mase nad carem joj do juče. Žene su u mučenju i pogrdama odnijele pobjedu nad ljudima. Bacale su se na Andronika čim su stigle gadnim, poljevale su ga ključalom vodom, zube su mu izbijale, a on je trpio mirno i dostojanstveno, smireno je samo govorio: „Gospodi pomiluj! Zašto mrskate razbijenu trsku?" To je svjetini bijes dizalo i žešće su na njega udarali, da izmame molbu za milost; — ne izmamiše je. U hipodromu objesiše Andronika unatraške i Latini su u mržnji i bijesu kušali na njemu mačeve, koji li je oštriji. Unakaženo tijelo baciše poslije gdje se zvijeri u hipodromu bacaju, dok se nijesu smilovali dobri ljudi i sahranili ga kod manastira Zeuksipa, jer Isak II. Angel ne dopusti, da ga sahrane u crkvi Četrdeset Mučenika.
Aleksije I. Komnen je s krvavim mačem ušao u Carigrad, Carigrađani objesiše njegova unuka, posljednjega Komnena na carigradskom carskom prijestolju.

VIII.

Završetak.

Kada je car Manojlo sklopio za uvijek oči, činila se Romanija moćna i sjajna; u istinu joj je velika moć bila davno strvena, a sjaj je bio lažan sjaj. Na okupu je držala skoro osvojene zapadne provincije samo ličnost careva, prividna naklonost njihovih zbiljskih gospodara prema Manojlu, a u istinu bojazan od njega; istočne su pak provincije bile zapuštene i Turcima na pljačku ostavljene. Car je, istina, na oko bar u spoljašnjoj politici postigao ono, za čim su se jedva usuđivali i pomisliti njegovi skorašnji predšasnici — raširio je državne granice na zapadu, odrekao se defenzivne politike tako dugo već vođene u Romaniji i s uspjehom je čeznuo za titulom: veličalac carstva. Spoljašnju politiku Aleksija I, i Kalojana tjerao je Manojlo do fantastičnoga; ono zlo — preveliku naime pažnju na spoljašnju politiku, što su u istinu krstaški ratovi i turska ofenzivna politika nametnuli Romaniji — on je učinio neizdrživim zbog svojih težnja, da ostvari nekadašnje granice istočnoga rimskoga carstva.
Komneni su zahvaljivali carsko prijestolje vojničkoj aristokratiji, dinatima, opoziciji spram činovništva na vladi za Duka, a na kraju vlade trećega velikoga Komnena to se jedva opažalo. Činilo se, da se s pomoću latinskih i varvarskih vojnika plaćenika zbilja stvorila nezdrava veza između stranke dinata i činovnika na nepoštenoj podlozi eksploatiranja siromašnoga grčkoga naroda, koje je jednoj i drugoj davno bilo zajedničko. Uz te dvije na oko složne sile bila se digla i treća, za koju se mislilo od Isaka I. Komnena da je politički bez vrijednosti i opasnosti, crkva. Nepovjerljiva spram dinata zbog njihove težnje za crkvenim imanjem, spram činovnika zbog njihovih simpatija prema jereticima Latinima, koje su činovnici pokazivali prema njima poradi svoga ulagivanja caru, oslanjala se crkva na narod carigradski i Grke provincijalce, s kojima ju je vezalo nesumnjivo oduševljenje za čisto pravoslavlje i mržnja na jeretike Latine, latinofile i dinate. Crkva je tim od naroda stvorila jaku stranku u državi, kao što je on to bio u davnim danima. Neiskrenost između dvije glavne stranke u Romaniji, dinata-vojnika i činovnika-dvorana, omogućivala je trajanje te treće stranke jelinsko-pravoslavne, narodne, koju su sačinjavali masa klira, carigradski narod i provincijalci. Državna vlast nije za Manojla ni pokušala raščistiti odnošaj stranaka između sebe i njihov odnošaj prema državi, nego se provlačilo putem kompromisa; u istinu se zaoštravala mržnja stranaka na vladi, a na oko se pokazivalo, da mogu jedna pored druge moćne postojati i vlast dijeliti. Stanje je bilo trulo, nezdravo — to se pokazalo jasno kao dan za nominalne vlade Aleksija II. Privilegirani staleži dinati i činovnici bili su pred svijetom još u slozi, kad je protosevast Aleksije kao upravitelj države stao zapuštati vojništvo i tim pomalo dizati činovnike iznad dinata - vojnika; ovi su opet odavno bili na čisto sa svojim odnošajem spram države pa se činilo, da će se Romanija raspasti na mnoštvo teritorijalnih državica s moćnim dinastima kao poglavicama. Zapadne provincije Dalmacija, Hrvatska i srpske zemlje otpadoše otvoreno od carstva, a nije mnogo bolje bilo ni s Morejom i Malom Azijom, koje su bile gotovo sasvim u rukama dinata odmah vladi nepokornih, čim ona nije po njihovoj volji radila.
Dinastičke razmirice dale su povoda buni, koja je trebala da raščisti prilike. Za nemira držali su skorašnji krvni neprijatelji dinati - vojnici i činovnici - dvorani s Latinima protiv klira, carigradskoga naroda i provincijalaca. Nehotice se tako, jer je vlada favorizirala Latine i na njih se zbog nemarnosti dinata oslanjala, stvori rascjep između latinofila i latinofoba, i dade karakter borbi, koji je tom stanju odgovarao.
Privilegirani staleži dinati i činovnici bjehu s vladom na latinofilskoj strani; Komneni protivnici Marije-Ksenije i protosevasta Aleksija, crkva, carigradski narod i provincijalci bjehu na drugoj pravoslavno-jelinskoj, latinofopskoj. Duhovni vođ narodne jelinske stranke bio je još za Manojla Andronik. Budući da je buna naperena protiv latinofilske vlade počela iz dinastičkih razloga, morao je on i već kao najstarija muška glava među Komnenima postati vođ opozicije protiv vlade. Pobjeda pravoslavno-jelinske stranke u borbi s vladom i njezinim pomagačima svršila se pokoljem Latina u Carigradu i dovela je Andronika na prijestolje. Kao pobjednik nije se on oslanjao ni na jedan privilegiran stalež, ni na crkvu, nego na narod. U sukobu, odatle nastalom s dotadašnjom mu pomoćnicom crkvom, on je nadvladao. Činilo se, da će ljubav prema državi, nepartajičnost odnijeti pobjedu nad stranačkom tjesnogrudnošću i da će država vršiti vlast u ime zakona, ne u ime i korist stranke. Jednodušna opozicija spram take Andronikove vlade održavala je neprirodan savez između dinata i birokrata, s kojim je kompromitiran i oslabljen klir mogao samo simpatizirati, ali ne odlučno ga voditi, kao što je prije malo godina vodio pravoslavno-jelinsku opoziciju protiv latinofila. U borbi s tom opozicijom mogao se Andronik oslanjati na carigradski narod i provincijalce, stranku tako isto nehomogenu i povjesnički za dugo nemoguću kao što je bio i savez stranaka dinata i činovnika. Zreo politički carigradski narod, ali strančarenjem iskvaren, nije simpatizirao s carevom težnjom, da se državna vlast vrši u ime zakona, a ne u ime stranke, i da se provincijalci u istinu izjednače u pravima s Carigrađanima — htio je, da mu Andronik materijalno naplati njegovu pomoć, kojom je do krune došao. Otuda nastalo zaplašivanje niti je mogao niti je htio car trpjeti, nego je težio, da se oslobodi od suvladarstva carigradskog naroda. Tim je Andronik izgubio oslonac svojoj vladi, jer je strančarenje bilo tako otelo maha u Romaniji, da se vlada, koja se nije oslanjala na jednu jaku stranku i koja nije državnu vlast upotrebljavala u korist te stranke, nije mogla držati. Grozote Andronikove u Carigradu nad plemstvom i nepokornim činovnišlvom i izjednačenje carigradskoga naroda s provincijalcima još su većma otuđili od njega Carigrad; provincijalci su pak u istinu bili tako neznatan faktor u upravi države, Androniku još otuđeni ubistvom Aleksija II., da se na njih nije moglo računati. Carigradski je narod od mržnje na dinate i činovnike, koji su prijateljevali s Latinima i drugim neprijateljima Romanije, na oko i onda držao s Andronikom, kad su plemići otvoreno bili protiv njega; instinktivno je osjećao svoju važnost i nije htio tek samo pristati uz Andronikovu opoziciju, nego je čekao čas za samostalno djelovanje. Priliku za to dala je posljednja provala Normana u Romaniju. Spasitelj carstva pokazao se sada po narodnom mišljenju nesposoban za vladu, pustivši neprijatelje do pod zidine Carigrada. Dozivanjem stranaca kompromitirana plemićka opozicija izgubila je zbog nesloge i neumjesnosti vodstvo u buni protiv Andronika. U uživanju zbog pada mrskoga joj cara nije ona u prvi mah ni opazila, da carigradska svjetina mjesto slaboga Isaka II. Angela vlada državom, no otrijeznivši žacnula se i stala je kao i do sada pod obrazinom državnoga spasa raditi oko održanja i proširenja svojih privilegija.
Komnenski pokušaj, da se digne moć istočnoga rimskoga carstva ratom i diplomacijom, svršio se sramnom smrću posljednjega romejskoga cara Komnena, koji je u protivnosti spram svoja tri velika predšasnika mislio, da se Romanija mora u istinu unutrašnje ojačati, a ne zavaravati svijet snagom carstva i tom lažnom silom voditi spoljašnju politiku u velikom stilu, njom težiti da se digne moć carevine. Taj Andronikov pokušaj donio je njegovoj uspomeni sramotu, a carstvu slabo koristi. Spolja sa svih strana napadnuta država, u unutrašnjosti ranijom rđavom unutrašnjom politikom razrovana, nije se dala spasti. Dok je car bio neprijatelj Genoveza i Pisanaca, dotle je morao mititi Mlečane; dok je vodio ogorčenu borbu s vojničkim i činovničkim plemstvom u Maloj Aziji, dotle je morao skrštenih ruku gledati, kako sve silniji postaju moćni dinati u Evropi, osobito u Moreji. Od slabe se vlade ne može tražiti konsekventnost u radu, makar imala svoj cilj uvijek jasno pred očima, a Andronikova je vlada zbog spoljašnjih prilika i zbog njegova držanja spram pravih moći u carstvu, stranaka, bila slaba. On to zbog slaboga cijenjenja ljudi nije vidio; kod vladara takoga karaktera, kakav je bio Andronik, to nije rijetkost. Okolina mu najbliža radila je za sebe, dok je on mislio, da ona radi za državu, kojoj je za srećom on zbilja čeznuo, težeći tako za srećom svoje porodice.
Andronika je nestalo u borbi s dinatima i drugim unutrašnjim i spoljašnjim neprijateljima Romanije. On je bio posljednji Komnen, koji je nosio krunu Konstantinovu; unuci mu oteše od varvarstva samo dio carstva oko Trapezunta i zadugo ga sačuvaše kulturi i jelinstvu.